-Piše: Vojislav Bulatović

Naslov sam pozajmio od pjesnika Matije Bećkovića, tako je naslovljena njegova zbirka pjesama. Čini mi se da on suštinski izražava ono što su bile glavne reakcije povodom 20. februara, Međunarodnog dana jezika i 21. februara, Međunarodnog dana socijalne pravde. Pjesnik kaže:,,Ko ima hljeba i jezika, sve ima...“ Neka bude to moto i ovog mog stava u vezi aktuelne problematike koju su dva uzastopna datuma povezala i stavila u fokus javnosti. Ova veza ne postoji samo na nivou pjesničkog simbola, već je ona i životna dimenzija, vječiti spoj organskog i duhovnog.,,Hljeba i jezika“, dva egzistencijalna imperativa.

Međunarodni dan socijalne pravde. Moja namjera nije da analiziram ovaj problem niti globalno, niti lokalno, u Crnoj Gori. Ono na šta namjeravam ovdje da ukažem jeste reakcija javnosti na stanje kod nas i njeno percipiranje dostignutog nivoa socijalne pravde. Šta građane uznemirava, zabrinjava i nagoni da se brinu, da javno manifestuju nezadovljstvo i ko to treba sve da vidi i čuje? Institucije vlasti su u fokusu, bar jednog dijela javnosti, jer su omogućile svojim činjenjem ili nečinjenjem da se izgubi kompas u traganju za mogućim balansom društvene pravde. Afere, krimi-priče tranzicijske ekonomije, socijal-darvinističke strategije razvojne politike, političke,,igre bez granica“ i nepovjerenje u institucije – sve je to ambijent u kome smo dočekali ovaj datum.

Javnost i mediji su u centar pažnje istakli problem velikog siromaštva i nezaposlenosti kao ključne činioce i pokazatelje zabrinjavajućeg stanja socijalne pravde kod nas.,,Apsolutno siromaštvo“,,,rizik siromaštva“,,,minimum egzistencije“,,,preživljavanje iznad minimuma“ i slični kvalifikativi, to su kategorije kojima statističari,,pokrivaju“ veliku masu našeg stanovništva. One ne traže mnogo istraživačkih napora da se analiziraju iz različitih perspektiva življenja i društvenog pozicioniranja. Ova situacija ih smješta na periferiju gdje se grčevito bore za neke tanke niti koje će ih povezati sa društvenom zajednicom. One svakako zadaju glavobolje političarima, jer akumuliraju negativnu energiju nezadovoljstva koju na neki način valja neutralisati. Političari se, treba li to pominjati, oslanjaju na građane i njihovu izbornu volju pa im nije svejedno kakve će te reakcije biti. Parole i obećanja boljeg života ne mogu pomoći mnogo, jer život traži nužno zadovoljenje. Pritisak je usmjeren u dva pravca: prema budžetu i javnim poslovima i prema privatnim poslodavcima gdje treba probuditi dodatnu motivaciju za proširenje poslova.

Međunarodni dan jezika. Jezik, naša kuća: kako je čuvati od,,vukova“ koji pokušavaju da je,,oduvaju“, da,,provale“ u njeno skrovište... U svijetu su mnogi mali jezici nestali, jer nije imao ko da ih brani i sačuva. Otuda ovaj datum upozorava na opasnosti koje vrebaju naročito male jezike. Ako gledamo našu jezičku zajednicu u Crnoj Gori, koja je samo dio jedne jezičke zajednice na jugo-prostoru, lako ćemo uočiti sve kontroverze u njoj koje karakterišu i cijeli region. Zapažamo našu neiskrenost prema biću te zajednice i naše uporno samoporicanje tog bića da bi ucrtali granice projektovanog identiteta. (Ovo se naravno odnosi na čitav jugo-region). To je Sizifov posao, jer je zadatak otvorenog društva da takvih granica bude što manje. Koliko puta treba ponavljati da je društvo totalni fenomen u kome djeluje mnoštvo determinizama pa je nastojanje da se podredimo uticaju nekih od njih kao politici, vjeri ili etno-identitetu kontraproduktivno. Elektronski mediji su međunarodni dan jezika obilježili predstavljanjem rezultata anketa o našem jeziku i mišljenja stručnjaka o stanju i daljim izgledima... Izdvojićemo neke akcente... Kako zaštiti jezik od tuđih uticaja, a da se ipak prilagodi i otvori prema zahtjevima i trendovima globalnih tokova? Odgovor na ovo pitanje je teži utoliko više što situacija nije sasvim pod našom kontrolom. Odgovor bi valjalo tražiti i na području čitave jezičke jugo-zajednice. Krajnje je neodgovorno da naslijeđeno dobro, koje nam mnogo valja, svako za sebe kljuka kao ćurku arhaizmima, lokalizmima, tuđicama,,identitetskim simbolima“ kako bi potvrdili svoje,,suvereno“ pravo nad „svojim“ jezikom. Kad stranac odluči da uči crnogorski jezik koji ima međunarodnu oznaku ME suočiće se u samoj Crnoj Gori još i sa oznakama SRB, CRO i BIH, ali će biti zbunjen tolikim brojem oznaka za jedan jezik. Ako ode i u trgovinu i poželi da oproba, na primjer, jednu supu iz kesice, dobiće čudan odgovor u deklaraciji. Na njoj će pod ovim oznakama pročitati: uputstvo/uputa za pripremu/pripravu: sadržaj kesice/vrećice sipati/uspite u 750ml tople/mlake vode i mešati/miješati/mješati žlicom/pjenačom sve dok supa/juha ne provri/zavri; kuvati/kuhati na laganoj vatri 5 minuta uz povremeno miješanje/mešanje/mješanje.

Iz ovog primjera vidimo da sintagma „hljeba i jezika” nije uvijek jednostavna i čvrsta, jer u određenim situacijama jezik se uzdiže u identitetski simbol i zadobija pažnju stručnjaka i raznih elita, a hljeb ostaje tamo gdje mu je vječito mjesto.

---