- Piše: Mihailo Medenica
Kad posrneš i padneš, znaj da si na pravom putu, dobri moj, jer svaki drugi je lak, bez zapreka i odrona.
Samo pogrešan put vodi pravo, ne umara, lako se njime korača, previše je odmorišta, tušta „dobronamjernih”, voljnih da pođu s tobom dalje i prekrate vrijeme…
Ne prekraćuj vrijeme, brate, nije nam dato da ga kratimo kao podrane nogavice, ne nasjedaj na tu obmanu- dana ima dovoljno ali trenutaka premalo, a oni su suština.
Trenuci nas čine kadrima da učinimo čuda, a dani su svakome dati…
Kad pomisliš da ne možeš više, tad možeš najviše, vjeruj!
Kada krst postane pretežak, tada ga je najlakše nositi- što je korak teži to je veći. Kad s mukom koračaš- najdalje stižeš!
Ne ubjeđuj nikoga u snagu svoje vjere, slabiš je, samo ubijeđeno vjeruj i nećeš čuti te pogane glase, ništavni su.
Snaga vjere je u njihovoj nemoći da te ubijede kako je staza dolinom planine lakša od one koja vodi strmo naviše- nije ih Gospod sazdao da mimo njih prođemo već da se na njih uspnemo.
Na vrhu ćeš vazda naći sebe gdje u smiraju sjediš spokojno zagledan u dostižne daljine…
Vazda ćeš biti sam, no to nije progonstvo niti prokletstvo, naprotiv, nema većeg blagoslova od samovanja jer kako bi drugčije jasno čuo sebe?!
Kad čuješ sebe, čućeš i druge, one istinske glasove, iskrene, i tada neće zvučati kao topot, zastrašujući huk bujice, već kao liturgija.
Kad pogledaš, vidjećeš nebrojeno samih kako zajedno gazite planinom kao oblakom i znaćeš da razlikuješ samoću od usamljenosti.
Sami pobadaju raspeća na vrhovima- usamljeni tovare svoj krst na tuđa pleća ne shvatajući zašto im je „rasterećenima” svaki korak okamenjen.
Ne dozvoli da te ubijede kako sam ništa ne možeš da učiniš, jer učinio si toliko toga čim pokušavaju da te razuvjere!
Ne zastaj dok ti dobacuju kako borba nema smisla, izgubišeć korak s trenutkom, a njih je premalo.
Dana ima dovoljno, ali šta su dani do jalovište puko ako te ustave u trenu?!
Dani su prevrtljivi i lažljivi, trenuci su suština, istina, i sve što učiniš u njima sabraće se u dane koje ćeš jasno vidjeti s vrha zagledan u dostižne daljine.
Ne daj, nikome i nikada ne daj, sebi naročito, da pomisliš kako je išta nepovratno izgubljeno!
Nepovratno je tuđe, a svoje ne možeš da izgubiš dok god ga tražiš!
Kad tražiš, ne odustaj jer ćeš ga naći, tvoje je! Mogu oni pogano da ga zaturaju, ali ne mogu da ti ga izgube dok god imaš vjere da nije zaludno tražiti ga!
Nisu Dečani, brate moj, visoki jer su nedogledni, već zato što mi kraj njih uzrastamo…
Mogu da ih kriju, ali ne mogu da ih sakriju, vjeruj u to i vidjećeš da su Prokletije proklete samo za one koji ne žele da se popnu na njih.
Gdje te ubjeđuju da nema srpske glave- ima srpskih kostiju.
Gdje su kosti, tu su dovijeka žive glave…
Kad ti kažu: „Ne idi”, a ti zakorači- što je za njih ponor za tebe je korito rijeke svih suza vjekova. To je naš Jordan!
Gdje kažu da ćeš pasti, ti stani i raširi ruke- razviće se sjenka krsta po čitavom Prizrenu, Peći, Đakovici, Orahovcu, Hoči, Prištini, Obiliću, Drenici, Kosovu Polju…
Kad čuješ neznani jezik s praotačkog praga vjeruj da oni ne razumiju sebe, ali znaju svaku riječ tvoje tišine.
Gdje oni zagrabe da preoru, ti zagrabi da požnješ- to je snoplje naše vječnosti!
Granice su na onim stazama podno planina, vrhove niko da razgraniči ne može- tu se na svome sa Gospodom razgovaraš!
Ne skrivaj patnju, nek je vide, dok patiš živ si, a dok si živ patnjom ćeš znati dokle je tvoje!
Oni se nadaju bolu, bolom je lako trgovati, ali patnjom ne može niko.
Nije to slabost već jačina čovječja. Bolom će zgasnuti tamjaništa Gračanice ali će patnjom dovijeka blagosloveno mirisati vidom oslijepljene Simonide…
Ne daj, brate moj, da te ubijede kako će ti trenutke ukrupniti za dane, jer danima se može trgovati ali trenutkom smo usidreni u vječnosti.
Ne boj se ako posrćeš i padaš- to je jedini ispravan put! I ako ti ugase voštanicu ti nastavi za njenim plamenom… To je blagovjesni mrak, a ne tmina.
Njihovi dani su crnilo kroz koje se sunce ne vidi, a tvoje je sunce tamo gdje te ubjeđuju da za nas više ne sviće! Nikada ne zalazi, vjeruj, vidjećeš sa vrha kad krst postane pretežak, a ti ga poneseš kao da je čitav od oblaka…
Jeste! Tu je nebo Srbinovo!
Tu gdje bi oni da graniče ljude odvajkada se ne međašimo ni s Gospodom…
P. S. Posvećeno sabratu koji je poklekao, baš kao i svakome od nas koji bi radije podnožjem planine…
”Ne ubjeđuj nikoga u snagu svoje vjere, slabiš je, samo ubijeđeno vjeruj i nećeš čuti te pogane glase, ništavni su
)){kind=small}
