-Autor: Jan-Werner MĂźller

Uspon populizma i autoritarizma širom svijeta praćen je, naročito u Americi, sve češćim pominjanjem „otpora“. Ovaj prilično širok pojam pokriva sve, od podržavanja opozicionih kandidata do rizika kojem su se izlagali pripadnici raznih pokreta otpora tokom Drugog svjetskog rata sabotirajući nacistička postrojenja. Ova neodređenost može biti korisna kada treba mobilisati što veći broj građana, ali može biti i zbunjujuća kada treba naći najbolji način za postizanje konkretnih ciljeva.
Međutim, postoji i precizniji pojam koji se danas rijetko pominje: građanska neposlušnost. U teoriji, građanska neposlušnost može biti djelotvorno oružje protiv populista. U praksi, međutim, ona se suočava sa dva ozbiljna izazova. Prvo, postoji rasprostranjeno nerazumijevanje značenja građanske neposlušnosti. Drugo, promjene u medijskom pejzažu otežavaju prenošenje poruke građanske neposlušnosti široj i raznovrsnijoj publici.
Američki filozof Džon Rols dao je krajem 70-ih godina prošlog vijeka klasičnu definiciju građanske neposlušnosti. Jednostavno rečeno, građanska neposlušnost je otvoreno kršenje zakona, ali na savjestan i nenasilan način, s ciljem ubjeđivanja sugrađana da neki zakon treba promijeniti jer je nepravedan. U Rolsovoj formulaciji, oni koji pribjegavaju građanskoj neposlušnosti moraju biti spremni da prihvate kaznu za ovaj čin.
Danas se čak i protesti kojima se ne krše bilo kakvi zakoni često opisuju kao „nepristojni“ (uncivil), ili im se prebacuje da podstiču „podjele“ u već previše polarizovanom društvu. Građani koji su se suočili sa političarima tokom senatskog propitivanja sudije Breta Kavane proglašeni su „ruljom“. Čak su i mnogi liberali skloni da pokretu Black Lives Matter prebacuju pretjeranu agresivnost. Bučni demonstranti okupljeni u Budimpešti kako bi protestovali protiv sve autoritarnije vlade premijera Viktora Orbana otpisuju se kao „liberalni anarhisti“. U svakom od ovih slučajeva riječ „građanska“ (civil) u pojmu građanska neposlušnost pobrkana je sa uljudnošću (civility), u smislu pristojnosti ili dostojanstvenosti.
Što se tiče Rolsa, on je bio izričit u tome da se kršenje zakona mora preduzeti „u granicama vjernosti zakonu“. On tu slijedi Martina Lutera Kinga, koji je tvrdio da onaj ko krši zakon u ime građanske neposlušnosti „zapravo izražava najviše poštovanje za zakon“ ističući njegovu fundamentalnu nepravednost, tako da pritom ne zatvori mogućnost buduće saradnje sa svojim sugrađanima. U tom smislu, King je vjerovao da „onaj ko krši nepravedan zakon, mora to činiti otvoreno, s ljubavlju… i spremnošću da prihvati kaznu“.
Ovo pozivanje na ljubav ne znači da građanska neposlušnost mora da izbjegava sukobe. Na osnovu upodobljenog i sentimentalnog sjećanja na pedesete i šezdesete godine prošlog vijeka moglo bi se zaključiti da je pokret za građanska prava uspio da ostvari svoje ciljeve naprosto se pozivajući na izvorne američke principe slobode i jednakosti. U stvarnosti, međutim, dio strategije ovog pokreta sastojao se u izazivanju sukoba sa policijom i zastupnicima bijele nadmoći. Ovi sukobi su generisali slike bjelačke brutalnosti, koje su bar neke bijele ljude navele da dovedu u pitanje svoju bezuslovnu podršku „redu i zakonu“ koji su propisivali rasnu segregaciju.
U nedavno objavljenoj studiji o protestnim pokretima iz prošlog vijeka, sociolozi Erika Čenovet i Marija Stefan pokazuju da je nenasilna konfrontacija imala dvostruko veće izglede na uspjeh nego njene nasilne alternative. Prema podacima koje one iznose, trajno učešće svega 3,5 odsto stanovništva u nenasilnim protestima može biti dovoljno da izazove fundamentalnu političku promjenu.
Pa ipak, istorija američkog pokreta za građanska prava ukazuje i na jedan novi problem, specifičan za naše doba. Rols, King i ostali zastupnici građanske neposlušnosti uzimali su zdravo za gotovo da će poruka građanske neposlušnosti – pozivanje na principe pravde – dospjeti do većine građana u neizmijenjenom obliku. Ali danas su javne sfere mnogih zemalja tako fragmentisane i pristrasne da Kingova ideja „opšteg nacionalnog javnog mnjenja“ postaje besmislena.
Kako pokazuje nedavno objavljena studija, u današnjoj Americi cvjeta duboko izolovani „desničarski medijski ekosistem“ u kojem se sve „vijesti“ izobličuju tako da potvrđuju identitet građana naklonjenih desnici. Istovremeno, u polu-autoritarnim kontekstima poput Orbanove Mađarske medijima dominiraju akteri naklonjeni režimu. U takvim uslovima, apeli na ono što Rols naziva „javnim osjećajem za pravdu“ uglavnom bivaju skrajnuti, iskrivljeni ili sasvim ućutkani.
Potencijalni počinioci građanske neposlušnosti ne bi smjeli da sebi dozvole da budu uhvaćeni u klopku pristojnosti i dostojanstvenosti. Kada su opozicioni političari nedavno prekinuli zasjedanje mađarskog parlamenta blokirajući pristup govornici i dobacujući Orbanu, bili su optuženi za pokušaj puča. Zapravo, oni su samo skretali pažnju na činjenicu da nacionalna skupština više nije reprezentativno tijelo svih građana koje donosi legitimne zakone.
Ipak, potencijalni neposlušnici bi morali da uzmu u obzir sve fragmentiraniju i zagađeniju prirodu javne sfere. U nekim slučajevima, to će značiti da će morati da se obrate sugrađanima direktno na ulici, na pijaci ili čak kampanjom od vrata do vrata. U drugim situacijama, to će podrazumijevati prenošenje činova građanske neposlušnosti uživo preko interneta, u nadi da će brutalne metode autoritarnog režima na taj način biti razotkrivene pred dovoljno velikom publikom na društvenim mrežama. U nekim slučajevima, biće neophodno vršiti pritisak kako bi došlo do strukturnih promjena poput povratka na Doktrinu o pravičnosti u izvještavanju.
Građanska neposlušnost bi svakako bila djelotvornija u manje iskrivljenom medijskom pejzažu. Pa ipak, ona je još uvijek jedan od najdjelotvornijih oblika demokratskog „otpora“ koje imamo na raspolaganju.
Peščanik.net

---