- Piše: Miloš Marković

Iako ataci na pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori nijesu nikakva novost, već nažalost, dio gotovo svakodnevnih aktivnosti trodecenijskog režima, najnoviji izlivi šovinizma prema Mitropoliji crnogorsko-primorskoj, ponajviše prema mitropolitu Amfilohiju lično izazvali su veliku pažnju javnosti. S jedne strane odobravanje i likovanje prekaljenih mrzitelja, a s druge, svakako osudu i gađenje svakog zdravorazumnog građanina - ma koje vjere ili nacije bio.
Ovog puta napad na crkvu izveden je, svi znamo, u režiji grupe albanskih šovinista sa ciljem da spriječe mitropolita i sveštenstvo da na Svaču kod Ulcinja odsluže Svetu službu u slavu Svetog Jovana Krstitelja na ostacima istoimene crkve.
Zašto nam se ovakav i njemu slični anticivilizacijski ispadi dešavaju u XXI vijeku? Iako se na čelu grupe nalazio odbornik koalicije Demokrata i URA ‘’Ljudi za 21. vijek,’’ odgovor na to pitanje ipak leži negdje drugdje. I pored toga što je današnjim generacijama svako vraćanje u prošlost mučno i nepopularno, ono je veoma često nasušna potreba. Iz prostog razloga što, ako trezveno i objektivno ne sagledamo činjenice iz prošlosti, ma koliko one mučne bile, ne možemo se pravilno odrediti prema sadašnjosti, dok budućnost u tom slučaju neminovno prerasta u besciljno lutanje.
Prije 73 godine ovim prostorom i dušama ljudi ovladala je, neću biti pretjerano originalan, bezbožnička komunistička ideologija, sprovodeći revoluciju pod plaštom narodnooslobodilačke borbe.
To mračno i pogubno vrijeme po sve narode ove zemlje, a osobito po duhovni život vjernog naroda i sveštenstva Mitropolije crnogorsko-primorske, ostavilo nam je brojna svjedočanstva nezapamćenih zločina i nedjela. Toliko ih je, da ih je na jednom mjestu gotovo nemoguće samo i spomenuti. Gospod je ubijan, pa i sahranjivan na svakom koraku. Malo je poznato svjedočanstvo kako je jedna grupa mladih komunista održala opelo Bogu i sahranila ga.
Ugonjenje stoke u bogomolje bilo je uobičajena pojava, a svetinje su skrnavljene na raznorazne načine, od kojih je možda najpoznatiji krađa najvećeg dragulja sa čudotvorne ikone Bogorodice Filermose. Više od stotinu sveštenika je pobijeno i postradalo na najmonstruoznije načine bez suda i suđenja samo zato što su služili Crkvi Hristovoj. Nikada nijesu dobili pravo na grob, opelo i svijeću voštanicu. O kakvom vremenu bezumlja je riječ, možda i najbolje svjedoči neumoljiva statistika po kojoj je, gotovo dva i po puta više sveštenih lica stradalo od komunističke ruke, nego u zloglasnoj ustaškoj NDH.
Ipak, jedan slučaj treba posebno izdvojiti. Jedna od mnogobrojnih nevinih žrtava bio je i tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije Lipovac. Kada je uhapšen 1945. godine sa brojnim sveštenstvom i vjernim narodom na putu prema Sloveniji, isleđivao ga je komunista iz Crne Gore, Peko Dapčević. Tom prilikom ostalo je zabilježeno da je vladici Joanikiju nakon što se predstavio, povišenim tonom rekao da on nije nikakav mitropolit crnogorski, već izdajnik, jer je spasavao zatvorenike iz italijanskih logora. Na mitropolitove mirne riječi da je iz logora spasio jednog od njegovih roditelja, uslijedio je odgovor: “To je dokaz više da si izdajnik!” Nešto više od mjesec dana nakon hapšenja, posle silnih mučenja i torture, mitropolit Joanikije Lipovac je ubijen. Jedan od nekolicine bezbožnika koji su izvršili taj monstruozni čin je bio major OZNE Vasilije-Čile Kovačević, Crnogorac iz Grahova, jedan od petorice braće Kovačević, poznatih po tome što su ubili oca Petra, osamdesetogodišnjeg starca, crnogorskog kapetana i učesnika svih oslobodilačkih ratova, zbog toga što nije htio da prihvati komunističku ideologiju svojih sinova.
U decenijama koje su dolazile istina je neumorno skrivana. Pad Berlinskog zida i završetak hladnog rata značio je krah komunizma u evropskim zemljama i njihovo nacionalno i svako drugo otrježnjenje. Kod svih, samo ne kod nas. To je bio momenat kada je trebalo da naučimo sve propuštene lekcije iz istorije, da se osvijestimo i konačno napravimo otklon od mračnog komunističkog doba, iznesemo na vidjelo sva zla tog perioda upravo zato da nam se takvo zlo nikada više ne bi ponovilo. Mi to, nažalost, nijesmo učinili.
Komunizam je zamijenjen tobožnjom demokratijom i višestranačjem samo na papiru, a u suštini je došlo samo do smjene generacija pa je umjesto starog došlo novo rukovodstvo. Umjesto očeva došli su sinovi, a odnos prema društvu, politici, neistomišljenicima, pa na kraju i odnos prema pravoslavnoj crkvi ostao je potpuno isti. Time smo dobili odgovor na pitanje zašto smo danas kao država tu gdje jesmo. U svakom smislu, od ekonomskog do duhovnog i moralnog. Da li je trebalo nešto drugo očekivati od omladinca Saveza komunista pridošlog na diktatorski tron u džemperu Centralnog komiteta?
Ne postoji „narod“ koji više ‘’trabunja’’ o evropejstvu i zapadnjaštvu, koji priča o ljudskim pravima, a da ista na tako sraman način gazi kao što to čini današnji, zašto i ne reći - montenegrinski. Bojim se da im, pored toliko ispunjenih poglavlja, ono najvažnije nedostižno izmiče. A te riječi patrijarha Pavla upućene su cijelom čovječanstvu. Nijesu evropski standardi za „ljude“ koji intelektualno i moralno nijesu odmakli dalje od Bioča, a kamoli do Brisela, uz svo poštovanje prema Bioču.
Da kažete danas nekome u bilo kojoj zapadnoj državi da je jednom mitropolitu, rođenom u Morači, nasilno zabranjen prilaz crkvi, u njegovoj rođenoj državi, u mitropoliji koja postoji na ovom prostoru bezmalo 800 godina, sigurno bi mislio da se šalite. Ali, nažalost, to je tužna slika današnje Crne Gore, koju možda i najbolje oslikavaju riječi neznavenog, iskompleksiranog čovjeka, upućene mitropolitu Amfilohiju: „Ne znam čija je crkva, ali znam da nije tvoja.“
Ipak, na kraju, zaključujem: ima nas mladih ljudi koji i dalje poštujemo naše vrijednosti. Ima nas mladih kojima sjećanje seže malo duže. Ima nas mladih koji se ne stidimo svojih korijena, đedova i tradicije.
I da: ima nas mladih koji nećemo dati na našeg mitropolita i na našu Crkvu.