-Piše: Magda Peternek

Razumijem, jer je prirodno i normalno da se ljudi razlikuju, i da postoje oni dobri i oni loši, i da u odnosu na to kreiramo i uspostavljamo kontakte s njima. Čak mi je ona podjela na zanimljive i dosadne nekako bliža i prihvatljivija, jer mislim da zanimljiv čovek nikako ne može biti loš i obrnuto. Kako god, od kada je svijeta i vijeka, u mnogo čemu, mada je možda bolje reći u svemu postoje minimalno dvije strane. Sve je dobro, negdje i poželjno, pa i pozitivno što se razlikujemo, dok uvažavamo drugoga i njegovo mišljenje i opredjeljenje. Tako se više i poštujemo i širimo svoje vidike. Međutim, tamo gdje prestaje granica dobrog ukusa nastaje potpuno odsustvo ponosa, dostojanstva i poštovanja. Nigde kao u politici, tj. u njenim prizemnim igrarijama toliki stepen neuvažavanja i svjesne zloupotrebe istine nije prisutan.
Odrastala sam kao i mnoge generacije kao Titov pionir, i mogu slobodno reći da još uvijek čuvam i pionirku- i kapu i maramu. Fotografije na kojima smo nasmijani kada izgovaramo rečenicu,,Danas kad postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ da ću marljivo učiti i raditi i biti dobar i vjeran drug‘‘ pažljivo čuvam i one imaju posebno mjesto u mojoj fioci, a bogami i u srcu. Prije svega, ponosna sam na to vrijeme kada smo svi bili pod jednom zastavom i kada smo svi bili naši.
Da sve ne ostane tako kako trebalo da bude, pobrinuli su se oni kojima je bilo do razaranja naše lijepe zemlje, zarad ličnih interesa. Ako su strane sile i imale ogromnog uticaja u tome, veoma su im pripomogli domaći skupljači golemog novca. Sada se više ne dijelimo na one koji su dobri ili to nijesu, niti na one zanimljive i dosadne već na političke stranke, tj. na njihovu opsesivnu pripadnost njihovim vođama. Nezdrava atmosfera, prije svega u glavama onih koji su svoju svijest i svoju dušu, nažalost, zamijenili a mnogi i prodali, predajući se potpuno svom vođi. A vođa k’o vođa vrlo se lako ’’prima’’ na takve, pa ih ni po koju cijenu neće ispustiti iz svojih kandži. Ona, za mene najgora podjela, mada imam možda i bolju i kompetentniju riječ- bizarna, jeste podjela na tzv. ‚‘milovce i one druge‘‘. Kada kažem ’’oni drugi’’, mislim naravno na opoziciju, ali pošto je ona u rasulu i nedefinisanoj sopstvenoj koži, ja je vidim kao ’’one druge’’, tj. ne dajem im na značaju, jer nemaju jačinu da bi ‚‘milovcima‘‘ parirali. S druge strane (ili s prve, svejedno), ‚‘milovci‘‘ su se opasno, ali zastrašujuće prizemno, razmahali u svojoj ulozi, pa su sve druge razumne i neophodne životne potrebe, kao što su dijalog, kompromis, a sigurno i tolerancija, bahato i snobovski svrgnuli sa vlasti. Ostali su zatočeni u liku i (ne)djelu jednog čovjeka, poistovjećujući svoje živote sa njegovim političkim ciljevima. A ciljevi su u ovom slučaju vrlo jasni. Kao u svakoj grčevitoj borbi za opstankom na vrhu kolone, oni su vrlo opasni i podli. Milovci, ti ’’gorostasi’’ uskoga vidika i potpirujućeg nerazumnog nacionalizma, svu svoju ’’veličinu’’ ističu prkoseći onima drugima što su opet izgubili, više se radujući njihovom porazu, nego svojoj pobjedi. Oni drugi, sada već duboko isfrustrirani od uzastopnih izgubljenih političkih utakmica, još se više razjedinjuju i vode uzaludnu međusobnu borbu. Sve u svemu, sve se pretvorilo u jedno pitanje- jesi li ‚‘milovac‘‘ ili si za one druge? Nažalost, to je naša stvarnost godinama, ružna i tužna. A dokle ćemo je takvu živjeti, bolje će vam od mene reći oni za koje ste glasali.Pa ko voli nek izvoli. Ja sam, ipak, za one koji se deklarišu kao ljudi. I ja i moj bič, jer prizemne političke podjele su kič.

(Autorka je pjesnikinja)