-Autor: Zlatko Minić

Na Islandu je studiranje na državnom univerzitetu potpuno besplatno i svi studenti dobijaju stipendije od oko 800 eura mjesečno. Tamo nema korupcionaških afera na fakultetima, niti skandala sa plagiranim doktoratima i kupljenim diplomama.
Šta nam to govori?
Ništa posebno, jer sam sve ovo izmislio. Možda je nešto od toga tačno, ali nijesam se trudio da izguglujem i provjerim. Samo sam napisao nešto što bi moglo biti istinito, ili u šta bismo na osnovu naših znanja, saznanja i ogorčeni stanjem u Srbiji mogli da povjerujemo.
Čemu ovakvo poigravanje strpljenjem i povjerenjem čitalaca?
Stvar je u tome što dvije godine nijesam putovao kolima južno od Niša. A za te dvije godine, mogao bih se zakleti, nagledao sam se toliko svečanih otvaranja dionica puta ka Vranju, Preševu, makedonskoj granici, svojeručnih Vučićevih crteža, stručnih objašnjenja i nestručnih hvalospjeva o podzidama, mostovima, tunelima, nasabirao toliko kilometara i novih slojeva asfalta – da sam bio siguran da je autoput završen. I da je eventualno ostala jedna kratka dionica na kojoj je bilo problema, pa su je opet dobili isti izvođači, ali sad prevaspitani i dovedeni u red, pa će i to biti gotovo u najskorijem roku.
Dobro, kakve veze imaju Koridor 10 i islandsko visoko obrazovanje?
Imaju utoliko što je Island poslužio kao ilustracija lakoće manipulacije čak i zahtjevnim, obrazovanim čitaocima.
Uz sve informacije koje su mi dostupne i koje prosijavam kroz gusto kritičko sito, u meni se ipak zapatilo čvrsto uvjerenje da je autoput završen, a pri pomisli na pojam „koridor 10” pred očima mi iskrsava slika Vučića sa mapom na kojoj je on “svojeručno” iscrtao novoizgrađene kilometre.
Koliko je mali korak od toga da povjerujemo u islandsku (polu?)izmišljotinu do toga da neko priključen na RTS, Pink,,,Novosti‘‘ ili ‚‘Informer‘‘ povjeruje u najviše izgrađenih kilometara u Evropi, u najveći rast BDP-a, u “zlatno doba” koje stiže?
Konzument navučen na Vučićeve medijske opijate ne samo da vjeruje da je autoput izgrađen i da je najkvalitetniji na svijetu, već mu ne bi bilo teško da povjeruje da će za dvije godine putevi u Srbiji biti nepotrebni, jer će svima biti dostupni lični kompleti za letjenje na raketni pogon, a oni koji budu vrijedni, radni i lojalni putovaće uz pomoć teleportacionih portala. Sve to bi bilo dostignuto i ranije da prethodna vlast nije upropastila i zadužila zemlju, da oni koji se bune nijesu rastjerali investitore u raketnu industriju i da Vučić nije morao da spasava sjever Kosova od Haradinaja.
A šta je sa sagledavanjem realnosti? Ako sam ja svojim očima vidio da autoput za dvije godine nije daleko odmakao (ako ne računamo jednu novu naplatnu rampu) – valjda i vjerni gutači Vučićevih obećanja vide kako žive.
Problem je, međutim, u tome što mašinerija medijske manipulacije ne dozvoljava poređenje sa stanjem od prije pet godina. Nema poređenja između onoga što je obećano i ostvarenog, nema uvida u stanje u drugim zemljama. Osiromašeni birač ne može da priušti ni da se proveze autoputem, ali nema veze, država će zaraditi od putarine koju plaćaju stranci, biće novca za penzije, a svima će nam u najskorije vrijeme svanuti zlatno doba.
I onda će studiranje u Srbiji biti besplatno, svi studenti će imati stipendije od 800 eura mjesečno. A afere sa plagijatima i štancovanim diplomama nikada nijesmo ni imali.
Peščanik.net