-Piše: Borivoje Ćetković

Vukašin Mandrapa, srpski seljak iz sela Klepci (u blizini Čapljine), kanonizovan je 1998. godine za svetitelja, dobivši ime Sveti Novomučenik Vukašin Jasenovački i Klepački. Slavi se 29. maja. Starca Vukašina je, nakon svirepog mučenja 1943. godine, zaklao ustaša Žile Friganović, koji je nakon tog čina poludio.
Žilu Friganoviću, koljaču, najkrvoločnijem ustaši u Jasenovcu, posle susreta sa Vukašinom iz Klepaca nijesu mogli pomoći ni rimokatolički sveštenici. Zatražio je pomoć logorskog neuropsihijatra Neda Zeca, Srbina iz Mostara koji je 1942. godine dospio u „fabriku smrti“-Jasenovac, odakle je izvukao živu glavu i ostavio dragocjena svjedočanstva o ustaškim zločinima i životu u logoru. Dr Zec, bečki specijalizant neuropsihijatrije i veliki humanista, ljevičar, bio je prvi poslijeratni ministar zdravlja u BiH, osnovao je sarajevski Medicinski fakultet i neuropsihijatrijske ustanove. Međutim, u „novoj nacionalno- političkoj konstelaciji, zasluge dr Zeca su izgubile na značaju“.
Januara 1943. godine ustaše su organizovale takmičenje u klanju logoraša, mahom pravoslavnih Srba. Kladili su se ko će više ljudi zaklati. Jezivu „ ispovijest“ koljača Žila Friganovića, koji je u logorskoj ambulanti zatražo pomoć, nakon što je te noći ubio 1.100 logoraša (poslednji je bio starac Vukašin), zabilježio je dr Zec. Evo i priče u cjelini.
„Ti se sjećaš, počeo je svoju ispovijest zločinac, kada je u kolovozu (avgustu) bio veliki nastup i kada je Jere Maričić poslao oko 3.000 u Gradišku na klanje. Tada smo se Pero Brzica, Zrinušić, Šipka i ja opkladili ko će te noći zaklati najviše logoraša. Otpočelo je klanje, i ja sam već poslije jednog sata po broju zaklanih daleko odmakao od ostalih. Obuzeo me je te večeri neki neobični zanos, činilo mi se kao da sam na devetom nebu, nikad u životu nijesam osjetio takvo blaženstvo, i već poslije nekoliko sati bio sam zaklao 1.100 ljudi, dok su ostali jedva stigli da zakolju 300 do 400. I tada, dok sam bio u najvećem zanosu, slučajno sam bacio pogled u stranu, i tu sam ugledao jednog ostarijeg seljaka, koji sa nekim neshvatljivim mirom stoji i spokojno gleda kako ja koljem žrtve i kako se one u najvećim mukama preturaju. Taj me njegov pogled nekako presjekao, učinilo mi se kao da sam se iz onog najvišeg zanosa najednom skamenio i jedno vrijeme nijesam mogao da se maknem. A zatim sam otišao do tog seljaka i od njega saznao da je on neki Vukašin iz sela Klepaca kod Čapljine, kome su ukućani svi pobijeni, a njega sa nekih šumskih radova poslali u Jasenovac. On je sve to govorio sa nekim nedokučivim mirom koji je mene sve teže pogađao nego sva stravična kuknjava oko nas. Gledajući i slušajući ovog starca, u meni se najednom razbuktala želja da mu razbijem spokojstvo najsvirepijem mučenjem i da u njegovim mukama i stravičnim koprcanjima povratim svoj zanos i blaženstvo uživanja u bolu. Izdvojio sam ga i posadio na jedan panj i naredio da vikne ‚‘živio Pavelić‘‘, a ako to ne kaže da će mu odsjeći uvo. Vukašin je ćutao‘‘. Nije progovorio ni kada mu je otkinuo i drugo uvo. Zločinac je zaprijetio da će mu izvaditi srce iz grudi, a „on me pogledao i uperivši pogled nekako kroz mene i preko mene u neizvjesnost, polako i razgovjetno mi je dobacio:‘‘Radi ti dijete svoj posao‘‘. Te njegove riječi su me izbezumile, skočio sam i iskopao mu oči, i isjekao srce, preklao grlo od uha do uha i nogama ga sjurio u jamu. Ali je tada, u meni nešto prepuklo i te noći više nijesam mogao da koljem.“
„Ono što ustaški koljač nikad nije mogao da zaboravi“, po riječima dr Zeca „jeste taj nebeski mir na licu starca i smireni pogled zbog kojeg te noći nije mogao nikad više da ubije iako je već zaklao preko hiljadu ljudi. A te riječi ‚‘Radi ti, dijete, svoj posao‘‘ svaki put bi ga prekidale kada bi se iznova dohvatio kame... ‚‘I eto sad sam postao poslednja crkotina i ničim više ne mogu sebi da pomognem. Kada sam izašao napolje, osjetio sam kao da se budim iz nekog neželjenog sna košmara i pokušao sam da se osvježim, udišući punim plućima okrepljujuću hladnoću zimske večeri. Te noći, u kojoj nijesam mogao da spavam, neprekidno mi je pred očima lebdio svijetli lik Vukašina iz Klepaca, i klupče jada i bijede koje se zove Žile.“
Antun Miletić, srpski i jugoslovenski istoriča, napisao je oko 20 knjiga i naučnih radova, od kojih se većina bavi Jasenovcem. Miletić tvrdi da većih zlikovaca od ustaša nije bilo u povijesti, te da je „ ustaški genocid bio totalan, planski, poduprt nacističkom ideologijom i politikom NDH, i podstican i od strane Vatikana“. Da li su u Hrvatskom tjedniku, portalu Hrvatskog vijeća, čuli za Miletićevu poruku nije mi poznato, ali tvrditi da je po „svemu sudeći Vukašin izmišljeni lik“, najblaže rečeno je neljudski.
P. S. Tokom rata u Bosni i Hercegovini, hrvatske snage su 1992. godine do temelja porušile cijelo selo Klepce. Time je dovršen zločin započet pola vijeka ranije.