-Autor: Vladimir Gligorov

Kada je neka pravilnost uporna, mora biti, misao se nameće, da je posledica još postojanijeg uzroka. U društvenim stvarima, klime recimo ili geografije. Ne istorije ili političkih odluka, osim ukoliko se neprestano ne čini isto, ako se ne teži uvijek istim ciljevima ili se, što je važnije, ne koriste ista sredstva. Recimo, slijedi se ista nacionalna ideja ili se polaže nada u revolucionarnu promjenu odnosa snaga. Ovo poslednje je kao kargo-kult – dok ne dođu Rusi i Kinezi, recimo.
Ima li alternativnog objašnjenja? Jedno jeste tautološko – uporne ustanove ili ideologija. To je naravno samo drugi način da se kaže da je riječ o postojanoj pravilnosti. Alternativno, objašnjenje bi bilo političko ili ekonomsko – riječ je o interesima pojedinaca koji se ne mijenjaju ni u dobra, ni u rđava vremena. Uzmimo da se zajednički, nacionalni program nije ostvario, da je nastupilo rđavo vrijeme; zemlja može da pada i propada dugo ako se interesi na jedan ili drugi način ne mijenjaju. Mogu, naravno, za sve da budu krivi i Englezi, što je čini se sve popularnije objašnjenje srpskih istoričara.
Zašto, dakle, Srbija propada? I to praktično već pola vijeka? Možda zbog klime ili geografije, mada je to malo vjerovatno jer su oba ova činioca zapravo povoljna po privredni i društveni razvoj – klima je umjerena, a razvijeni svijet je ne samo blizu, već je i sasvim dostupan, štaviše zemlja je tranzitna, sada čak i za Kineze. A opet, pad je već veoma dubok, i ne zaustavlja se.
Ili je riječ o kolonijalnom položaju? Što je jedno od omiljenih objašnjenja. Prije je Srbija bila jugoslovenska kolonija gdje su Srbi bili autošovinisti, a sada je zapadna ili evropska kolonija, dok su Srbi evrofanatici. To nikakve veze sa činjenicama nema, ali nije u neskladu sa interesima onih koji ta objašnjenja propagiraju.
Kako, pak, stoji stvar sa interesima?
Politički preduzetnici i njihove stranke imaju interes da održavaju teritorijalne sporove. Time se kontroliše politički dnevni red.
Preduzetnici imaju interes da finansiraju patriotske vlasti, jer postojana teritorijalna i ustavna neizvjesnost održava relativno zatvoreno tržište i povoljno je za jednu ili drugu verziju oligarhijskog režima, što je ono što se naziva zarobljenom državom. (Pod čime se podrazumijeva ne samo da vlasti i vlasnici korumpiraju jedni druge, već i da su formalna ili, još više, neformalna pravila usklađena sa oligarhijskim interesima. Tako nije samo riječ o kupovini i prodaji diskrecionih ovlašćenja, već o pristrasnoj vladavini prava, o tome da su zakoni naklonjeni oligarhiji.)
Ljudi koji traže posao okreću se svjetskom tržištu rada, jer posla kod kuće nema. Posledično, zanimaju ih troškovi odlaska, a ne uticaj glasa na izborima (da aludiram na čuvenu Hiršmanovu analizu zasnovanu uglavnom na iskustvu Latinske Amerike). Niska zaposlenost i visoka nezaposlenost uz veliku emigraciju naravno stabilizuju vlast i oligarhiju. Ove druge i time što nemali dio tražnje za njihovim proizvodima potiče od doznaka.
Samozaposleni, opet, imaju nemale mogućnosti neformalnog poslovanja, ne samo kod kuće nego i na stranim tržištima. Usled čega je njihov interes da ulažu u političke promjene mali ili nepostojeći.
Sve starija populacija je, naravno, konzervativna, jer zavisi od vlasti i strahuje od promjena, usled čega podržava vlast i kada smanjuje penzije, a pogotovo kada ih povećava.
I konačno, inteligencija je zaštićena od strane konkurencije, jer širi nacionalnu istinu kroz obrazovni sistem i u javnosti. O zlonamjernim strancima i njihovim domaćim pomagačima i o istini koju oni (uz Crkvu, naravno) znaju, čuvaju i šire.
I zemlja može da propada beskrajno.
Peščanik.net