-Piše: Jovo Pejović

Bog mi je dao privilegiju da se rodim i živim u Podgorici, u gradu gdje su se vjekovima rađali i umirali moji preci. Zato od svih gradova na svijetu najviše volim Podgoricu. Volim je i zato što je sve čega želim da se sjetim u njoj. Danas ne možeš da razlikuješ prave Podgoričane od onih koji to nijesu. Ne mislim na mjesto rođenja već na osjećaj pripadnosti. Izgubili se Podgoričani i povukli u sebe, kao da ne pripadaju svom gradu, kao da su stranci u rođenoj kući. Sve rjeđe ih srijećem na onim kultnim mjestima gdje su se vjekovima okupljali. Razdvojio ih DPS od svog grada, od svojih prijatelja. Podgorica je uvijek imala velike ljude, ali i one za koje se to ne može reći. Problem je što su oni drugi sada preuzeli komandu u svim sferama života. Da čovjek ne vjeruje sopstvenim očima. Oni odlučuju ko će što da radi i kako Podgorica treba da se gradi. Oni u svom neznanju i nepripadnosti Podgorici ruše pravo lice Podgorice. Zato im u ime Podgoričana koji istinski vole svoj grad poručujem: „Imali ste dovoljno vremena da u proteklih 27 godina pokažete koliko znate, ali nijeste! Zauzvrat ste nam uzeli najljepše godine života i posljednju nadu da i naša generacija učini nešto vrijedno za svoj grad, nešto što smo bili dužni i što je samo nama pripadalo. Nijeste čak imali ni ono malo poštenja da kažete:„I mi smo griješili!“, pa da se sklonite na vrijeme da bi ovaj grad vodili oni koji ga vole i koji znaju. Vaš rad se isključivo svodi na par mjeseci šminkanja uoči izbora, kada žurite da na brzinu sve „popravite, izgradite, renovirate, operete“ i potkupite, a Podgorica trpi i čeka! Vrijeme curi. Podgorici treba vlast koja hoće da gradi grad zato što ga voli, a ne zato što joj treba da bi vladala. Svaka vlast mora da zna da građani ne postoje radi vlasti, već vlast postoji radi građana. Zato nam treba vlast koja će omogućiti građanima da se pitaju. Da se ova vlast trudila oko nas, kao što se trudi oko sebe, gdje bi nam bio kraj? Toliko su se uljuljkali u vlasti da se više i ne trude da narodu bude bolje. Smatraju da su dovoljni sami sebi, a da je narod toliko neznaven da će im to beskonačno prolaziti. Uvijek sam poštovao, cijenio i volio pametne i obrazovane ljude. Imao sam razumijevanja i za one koji su bili mangupi. Ovi današnji vlastodršci koji nam drže lekcije su ljudi s kojima niko nije volio da se druži. Zato nam se sada svete za svoje komplekse. Ako hoćete Podgoricu kakvu pamtimo, punu duha i ljubavi, moramo ispratiti poltrone i kompleksaše sa svih mjesta na kojima se odlučuje. Samo tako ćemo se legitimisati kao ljudi koji vole Podgoricu. Podgorica pripada onima koji u njoj žive. Oni najbolje znaju što je za njih i za Podgoricu najbolje. Ravnomjerna raspodjela gradskih para. Uključivanje struke u odluke koje su važne za razvoj grada, jasno definisan sistem kontrole svih kojima su građani dali povjerenje konačno mora postati stil vršenja vlasti svih koji vole ovaj grad. Da se građani više uključe u odlučivanje kako će se trošiti novac, u koje projekte i kada, da se raspisuju referendumi u kojima bi se građani izjašnjavali o svim bitnim izdvajanjima iz budžeta i da se građanima da pravo da utiču na razvoj grada. Neophodno je da se uvede red u funkcionisanje pojedinih službi Glavnog grada, da postanu racionalnije. Da se preispita da li je sadašnje radno vrijeme u organima Glavnog grada racionalno i da li daje očekivane rezultate, mora se modernije razmišljati i raditi. Da gradu pod Goricom vratimo dušu koja će nas vratiti u vremena kada su Podgorica i Podgoričani uživali u svakom novom danu. Kada smo širili ljubav, vrijedno radili i slavili uspjehe grada i građana. Sloboda i demokratija traže lično angažovanje, a samim tim i odgovornost svakog od nas! Ja maštam o Podgorici kao slobodnom i ekonomski bogatom gradu u kojem će vladati društvena pravda, o gradu ostvarenih ljudi, jer bez toga je nemoguće rješavati probleme s kojima se suočavamo, ni one ljudske, ekonomske, društvene, političke. Ova vlast je prizvela čovjeka koji ne vjeruje ni u šta. Ne obraćamo pažnju jedni na druge, brinemo samo za sebe. Ljubav, prijateljstvo, saosjećajnost i praštanje su se izgubili. Živimo u moralno zagađenom društvu. Sanjam da živim u gradu gdje se neće suditi po nacionalnoj i partijskoj pripadnosti, već po tome kakav je ko čovjek. Sanjam da živim u gradu gdje ćemo svi moći da radimo, da se svako slobodno moli svome Bogu, da zajedno tražimo slobodu, znajući da ćemo jednog dana zaista i biti slobodni. Sanjam da živim u gradu gdje ćemo svi biti slobodni, jer sloboda je nedjeljiva! Kada svi budemo mogli da slobodno iskažemo svoju volju, moći ćemo da kažemo da je i naš život imao smisla! Kada svi budu slobodni, onda ćemo moći da se nadamo i tom danu, kada će i ovaj grad, koji volim najviše na svijetu biti evropski grad. Kada konačno svane taj dan, shvatiće koliko su griješili i oni koji su u strahu od režima prestali da se bore za slobodu. Izbori su istorijska prilika da pomognete da konačno svane dan slobode, da uživate u činjenici da ste zaslužni što je osvojena sloboda, za Podgoricu i sve njene građane.