- Autor: Velimir Ilić

Poslednjih nekoliko godina početkom maja dva kalendarski bliska datuma 1. i 3. podstaknu me da razmišljam o – slobodi. Prva je sindikalna sloboda radnika da dignu glas protiv poslodavaca, za šta uvijek imaju razloga, a druga pravo i obaveza novinara da se bore za slobodu svoje profesije. U Srbiji, nažalost, sloboda nije potaman ni radnicima ni novinarima, ali su, izgleda, i jedni i drugi od te borbe digli ruke ili su oguglali na sedla i mamuze.
Na čelu prorežimske sindikalne kolone u Beogradu, recimo, ove godine bio je čovjek vlasti – ministar rada. Samom tom činjenicom uškropljena je gotovo svaka ideja zdravorazumskog radničkog bunta, između ostalog, i protiv savremenog neokolonijalizma i jeftine rasprodaje radne snage. Slično je i sa novinarima – većinom sami sebe lišavaju suvislog promišljanja šta im valja činiti da bi se izborili za slobodu profesije i javne riječi, preuzimajući ozbiljnu odgovornost koju mediji moraju da imaju u svakoj društvenoj zajednici.
Možda se neko neće saglasiti sa mnom, ali kad govorimo o slobodi medija – usudiću se da kažem – danas je u toku ubistvo novinarstva, i to ubistvo sa predumišljajem. Objašnjenje ove teze je krajnje prosto i jednostavno: internetski portali polako ubijaju štampu, klikabilni (klikbejt) naslovi i tabloidni tekstovi ubijaju elementarnu profesionalnost, interesi politike i vlasničkog kapitala ubijaju slobodu medija, pri čemu cenzura, autocenzura i strah satiru i ubijaju ličnost, moral i dostojanstvo novinara.
Sloboda ili istina? U novinarstvu je to neodrživa dilema, jer novinarima je neophodna sloboda da bi saznali i(li) saopštili istinu. Sloboda u novinarstvu zapravo je stanje svijesti i poimanje principa profesije, ličnog morala i dostojanstva.
U pravu se, od starih Latina do danas, uvažava načelo „Audiatur et altera pars“ – Neka se čuje/sasluša i druga strana“, a taj princip jednako važi i za novinarstvo. Bolje reći, trebalo bi da važi, ali u novinarstvu na ovim prostorima odavno funkcionišu drugi principi. Jer, u medijima je istina kao i batina – ima dva kraja. I ako oba kraja ne držiš objema rukama, jedan bi, poput bumeranga, danas-sjutra ili u dogledno vrijeme mogao da se vrati, uz mnogo ozbiljnije posledice nego što su sramota, demanti ili tužba.
Uzgred, kad smo kod sramote, ona kao kategorija na medijskoj sceni gotovo da više i ne postoji. Žalosno je gledati koleginice i kolege koji jedva sriču unaprijed pripremljena pitanja na pres-konferencijama ili se preznojavaju u intervjuima sa predsjednikom države, svedeni na ulogu stalka za mikrofon i statiste pred kojima se razgovor pretvara u monolog, uz izdiranja, propitivanja i preslišavanja tipa: „Evo, recite vi meni kad ste vidjeli da...?“, „A znate li vi da...?“, „Ko vam je to rekao?“ i slično.
Na stranu što šef države umišlja da bi morao biti bogomdan urednik baš svih medija, pa se naroguši i počne odgovarati cinično i ironično na neugodna pitanja koja mu katkad postave novinari šačice slobodomislećih medija, koliko ih je ostalo u Srbiji. Ti maniri bahatosti se kasnije prepisuju kao pravilo ponašanja funkcionera i zvaničnika u nižim, koncentričnim krugovima vlasti. A ko se iole ozbiljno bavi javnom riječju odavno zna da nema nezgodnih pitanja; nezgodni mogu da budu samo odgovori, naročito za one koji ih izgovaraju.
Da su u Srbiji medijske slobode i vladavina prava odavno na koljenima primjećuje u već nekoliko svojih godišnjih izvještaja i Evropska komisija, procjenjujući napredak zvaničnog Beograda u procesu evrointegracija. Rečeno jezikom vlasti: „Srbiji predstoji mnogo napora i rada u oblasti vladavine prava i slobode medija“, kako je to eufemistički objasnila premijerka Ana Brnabić.
I Reporteri bez granica (RSF) u svom redovnom godišnjem izvještaju o slobodi medija u svijetu prepoznali su u kojem se glibu nalaze ostaci bivše Jugoslavije i najbliži im komšiluk. Najbolje je pozicionirana Slovenija na 32. mjestu od 180 zemalja. Daleko od začelja, a među najbližima vrhu nalazi se Bosna i Hercegovina sa 62. mjestom, Hrvatska je 69. (a lani je bila 74), Mađarska je 73, Albanija 75.
Srbija je pala deset pozicija niže nego prošle godine – na 76. je mjestu, a najlošije su plasirane Crna Gora (103.) i Makedonija (109).
Reporteri bez granica naveli su i da je Srbija „nesigurna za novinare“ jer postoji veliki broj napada na predstavnike sedme sile koji nijesu istraženi, riješeni ili kažnjeni.
Prije nekoliko godina, kad se zahuktavalo internetsko – što bi neki rekli – „digitalno“ novinarstvo, dijelio sam nedjeljno dežurstvo u redakciji s kolegom urednikom kome je, na moje zaprepašćenje, dovoljno relevantan i neporecivo prihvatljiv izvor bila optužujuća objava na Fejsbuku jedne javne ličnosti o drugoj. Na toj objavi je gradio i priču i naslov.
On je, međutim, bio mnogo manje začuđen činjenicom da ne razumijem i ne prihvatam njegov pristup „pitaćemo sjutra“. Jer, zaboga, kako bi se prekosjutra u novinama pojavio „jak naslov i čitan tekst“ ako ocrnjena persona već u istom tekstu i istog dana kaže da je posrijedi – laž?!
Neko će reći: „Pa to je stvar izbora i uređivačke politike, a ne slobode medija.“ Da, ali sloboda medija nije kad do besvijesti objavljuju „ekskluzivne“ izmišljotine, spinove, laži, uvrede, estradne baljezgarije. Nije to više ni tabloidno novinarstvo, žuta štampa ili kako god nazivali balkanski primitivnu zloupotrebu i zamagljivanje medijskog prostora fabrikovanjem priča koje skreću pažnju sa sumorne stvarnosti, odliva mozgova, opšte stagnacije... To iz dana u dan postaje pravilo, matrica izvitoperenog morala, kojom se medijima svjesno i sistematski banalizuje i otupljuje oštrica društvene odgovornosti. Pristajanjem na takvo stanje novinari i mediji, nažalost, postaju saučesnici bahatog sakaćenja i urnisanja mentalnog stanja nacije i satiranja građanskih i, uopšte, ljudskih vrijednosti.
(Al Jazeera)