- Piše: mr Vladislav Dajković

Upozoravam da se radi o podužem tekstu, ali mi duša nema mira, što ga neću napisati. Znam da nas neki ljudi kritikuju kako previše pričamo o istoriji, govore kako je zatucano pričati o jeziku, još gore o Crkvi, ali i o našoj tradiciji. Naravno, to me ne dotiče. Radije prihvatam da budem i staromodan, nego moderna i pokondirena tikva bez korijena.
Kad ponekad krenem tim starim starim raskrsnicama života i naše istorije, čini mi se da svaki znak pored puta bučno signalizira Njegoševo ime. Znam, pomisliće mnogi - o Njegošu je sve odveć rečeno - složiću se. No, to ne znači da on ne ostaje tema mog razmišljanja.
Ko smo bili juče, šta smo danas, a šta ćemo biti sjutra?
Glumac Petar Božović je rekao: “Šta bi dali Milovi Crnogorci da nema Njegoša da ih podsjeća ko su.” Ako se zagledamo u lovćenski svjetionik, znamo šta smo bili. Danas smo pogubljeni, otrgnuti lutamo, ni sami ne znamo gdje. Šta ćemo biti sjutra - strah me i da pomislim.
Uz izvinjenje što napravih preopširan uvod, vraćam se na povod teksta: naime, sin hrvatskog vajara Meštrovića, izjavio je da je njegov pokojni otac, po želji tadašnjih vlasti, srušio Crkvu na Lovćenu i podigao mauzolej, ne bi li na taj način razdvojio Srbe i Crnogorce. Ja mu vjerujem. Zaista je uspio.
No, kako je do toga došlo? Njegoš je, znamo, istorijska ličnost, ne samo naše, već i svjetske zbilje. No, i priča o maloj Crkvi na Lovćenu, zaista ne odskače od tih svjetskih okvira. Godine 1845. Njegoš podiže Crkvu na Lovćenu, posvećenu Sv. Petru Cetinjskom, već tada izražavajući želju da tu bude sahranjen.
Jedanaest godina nakon toga, njegov amanet je ispunjen - Njegoš je sahranjen na vrhu Lovćena, ili, kako neko reče: Na Lovćenu Njegoš spava - najumnija srpska glava.
No, Njegošev miran san nije potrajao dugo. Prekinuli su ga moderni Austrijanci koji su bombama zasuli mrtvog crnogorskog vladara i do temelja srušili, pazite sad - Crkvu. Austrijski general je bio jasan: srušili smo bastion srpstva na Lovćenu!
Devet godina kasnije, Crkva na Lovćenu je, po želji kralja Aleksandra, vaskrsla i ponovo parala nebo. Njegoš je, makar na tren, mirno spavao. Opet, ne zadugo. Naši današnji prijatelji, Njemci, dali su svoj doprinos u “očuvanju” naše istorijske baštine: u pauzama ubijanja našeg naroda, ubijali su i naše Crkve. Ni Njegošu nijesu ostali dužni.
Trideset godina kasnije, nakon stranih, bilo je vrijeme za domaće okupatore. Odlukom komunističkih vlasti, Njegoševa crkva je do temelja srušena, gore nego od strane fašista, a na tom mjestu je sagrađen velelepni mauzolej, u čijim katakombama, bez krsta, bez ikone, bez ičega - utamničen leži crnogorski Vladika.
Rušenje su predvodili, očito bezbožnici, ali ne i samo oni - vodili su ga preci ovih današnjih i modernih mladih ljudi, koji se stide da kažu ko su i šta su. Kako sada - tako i tada. Jedan od rijetkih ljudi koji se pobunio protiv tog orgijanja identiteta, bio je vladika Danilo Dajković, čiji sam indirektni potomak.
Đeda to, dabome, nije spasilo zatvora, ali ni velike rane na duši, koju je ponio u grob u našim rodnim Drušićima. Pobunio se još jedan čovjek, musliman Iso Mahmutović, radnik preduzeća angažovanog da sruši Crkvu. Tada je rekao: “Neću da rušim ničiju svetinju, a ako neko pokuša da ruši moju, može samo preko mene mrtvog. Sam dajem otkaz.” Mitropolija crnogorsko-primorska je prije par godina odlikovala njegovog unuka, Ćazima.
Vjerujem da su samo najuporniji stigli do samog kraja ovog mog teksta. Sada, da me neko pita zašto sam sve ovo napisao, mislim da ne bih imao racionalan odgovor. Ovo je bila moja nesvjesna potreba, moj jed, moj grč, moja bol (ma kako to nekome izgledalo), na gorku istinu da su od jednog naroda napravili dva. Istina je još bolnija kad znamo da temelj naše zemlje, našeg naroda, našeg svijeta, našeg kosmosa, bespomoćan i utamničen leži u podrumu nekakvog mauzoleja.
Naslednik loze Petrovića, čuvar trona Svetog Petra Cetinjskog i egzarh pećkog trona, mitropolit Amfilohije je davno rekao da se neće smiriti sve dok zadnji kamen Njegoševe crkve ne bude vraćen na vrh Lovćena. Znam da sam ovako mlad i tek zalutao u život, možda i nedostojan ovoga što ću reći: Mitropolite, nijeste sami. Ima nas još mnogo koji se nećemo smiriti dok ne oslobodimo Njegoša, i dok ne uradimo ono što nas je onomad i zamolio. Toliko mu dugujemo, ako ni zbog čega, onda bar zbog toga što nas je po dobrom proslavio u svijetu. Jer, vraćanjem našeg vladike Rada svojoj Crkvi, vratićemo se, konačno, i samima sebi. Dosta smo lutali.
“To je moja potonja želja, koju u vas ištem da je ispunite i ako mi ne zadate Božju vjeru da ćete tako učinjet, kako i ja hoću, onda ću ve ostaviti pred prokletstvom, a moj posljednji čas biće mi najžalostniji i tu moju žalost stavljam vami na dušu.” (vladika Petar II Petrović Njegoš).