-Piše: ĐOLE PERUNIČIĆ
Kao po običaju, ja i moj stari drugar, ćaskamo i ispijamo kafu u jednom gradskom kafiću. Najedanput, kolega uprije prst prema meni i podviknu: „Namrgodis!’’, pa se grohotom poče smijati.
-Šta ti bi, bolan? Je si li poludio - zapitah zaprepašćeno.
-Nijesam, nego mi pade napamet jedna priča od moga đeda Ilije, koju mi je kazivao još davno, a da je njemu pričao njegov otac Andrija. Naime, kada su Crnogorci trebali da idu u borbu protiv Turaka, starješine su vršile su smotru boraca. A, evo kako su glasile te komande:
1) Od kuma Gliga nalijevo se poređaj! (Gligo je bio najvisočiji od
svih.)
2) Prema brkovima kuma Gliga na desno ravnajs! (Gligo je imao guste i velike brkove.)
3) Namrgodis! (umjesto komande „Mirno!)
4) Na parove razbrojs! - Prvi! Ja do njega! Prvi! Ja do njega... i tako redom do začelja. Niko nije bio drugi. Taman posla da on bude prvi, a ja drugi, zborili bi pojedinci.
-Eto tako su nekad Crnogorci parirali jedan drugom i nikad nijesu priznavali da neko može biti prvi, od onog što je do njega - zaključi moj kolega.
-Kakve to veze ima sa sadašnjom situacijom - upitah kolegu.
-Ima i te kako! A, evo i zašto. Danas u malenoj Gori Crnoj niču stranke i lideri kao pečurke poslije kiše. On postao lider i osnovao stranku, a što ja to da čekam, nego da osnujem stranku i postanem lider. I tako redom da već ne znam koliko ih ima, ali kad bi se prebrojavali bilo bi: Lider! I ja! Lider! I ja!... I ja! - ne znam koliko po broju, ali ću angažovati eksperte da mi pomognu oko te evidencije - konstatova moj drugar.
-Tačno je to - zaključih pomirljivo.
-Dakle, niču stranke, rađaju se lideri bez formata i integriteta... Pa, kakav boljitak treba da očekuje ovaj narod? Manjinski narodi imaju svoje stranke, ali pojedinci iz tih naroda su se vješto našli na listama DPS-a, pa su postali ministri i poslanici, a predstavnici njihovih stranaka su se dobro namjestili na svim funkcijama po dubini i širini. Doduše, ne vode oni mnogo brige o svom narodu, već samo o sebi, i svojim bližnjima, taman kao i ovi naši - konstatova moj drugar.
-Znam ja to, moj prijatelju, ali gdje ograničeni ljudi imaju neograničenu vlast, tu jedino ljudska glupost nema granica. Kao što je slučaj kod našeg naroda. Takvi ograničeni ljudi mogu se uzdići na bilo kakav položaj, ali ne i steći poštovanje, nego, kakav narod takva mu je vlast. Nego, šta ti bi da započinješ ovakvu priču? Beli, imaš neki drugi motiv - zapitah kolegu.
Smiješeći se otkri motiv: „Moj dragi kolega, ja sam riješio da formiram stranku i da postanem lider!”- saopšti iz jednog daha moj sagovornik.
-Koju stranku? Kako će se zvati - upitah radoznalo.
-A o tome sam dugo razmišljao. Imao sam raznih ideja, da je nazovem ovako, onako, ali sam se predomislio, jer kao lider nijesam kadar opravdati samo ime stranke, a bogami ni programska načela, pa sam od toga imena odustao. Onda sam riješio da će se moja stranka zvati „Presipanje iz praznog u šuplje”. Kad postanemo parlamentarna stranka, odmah ćemo predložiti da se hitno ukine finansiranje stranaka iz državnog budžeta, nego neka se finansiraju od članarine njihovih birača, pa će vidjeti koliko će stranaka ostati na sceni. Ukinućemo plate poslanicima, mogu primati dnevnice, i da im je obezbijeđen konak, ako ostaju duže i dolaze sa strane -zaključi moj kolega.
-Da nijesi malo prestrog - upitah radoznalo.
-Kako prestrog!? Pa vidiš i sam za kakave učinke poslanici primaju onolike plate! Sjede i dobro se nakrkaju u skupštinskom restoranu, a onda naglabaju dok im ne dosadi. E, neće moći, da je poslanik samo zanimanje i profesija, a učinci nula. Vidiš i sam, koliki je njihov učinak, i kako su unaprijedili državu. Stranka „Presipanje iz praznog u šuplje” biće jedna od vodećih u parlamentu, te će svojim prisustvom unaprijediti dosadašnji rad odnosno presipanje iz praznog u šuplje, zar i dosad ovo sve nije tako, ali će se bar smanjiti troškovi iz budžeta države. Vidiš da jednako primaju i opozocioni i pozicioni poslanici, pa im je svejedno dolaze li u parlament! Doduše, i ovi što dolaze na zasjedanje naprave veću štetu svojim odlukama po narod i državu. Bio bi im veći učinak da i oni ne dolaze na zasjedanje. Jedino platu, a možda i medalju zaslužuje predsjednik Aministrativnog odbora, jer revnosno ispunjava postavljene zadatke.
Građanska opozicija, kako sebe nazivaju okupljeni oko bivšeg predsjednika skupštine, sluša njegova naglabanja, a vjerovatno i namjeru da se kandiduje za predsjednika, jer se on uželio fotelje. A ovi što vladaju bili su mladi i lijepi, ali ih niko za pamet nije pitao, pa evo vidiš dokle su nas doveli - zaključi moj kolega.
-E, pa nek’ ti je sa srećom - poželjeh.
-Hvala ti – uzvrati mi kolega, pa dodade: „Ovo sam ti sve ispričao da znaš kad političari danas govore o novcu „poreskih obveznika” o kojima mora da se vodi računa, razuman čovjek mora da uzdahne: „Bože, kako to podlo zvuči”- zaključi moj sagovornik.
- E, o ovakvom narodu koji je sve ovo dozvolio najbolje govore stihovi „...Tegli, vuci, i u jarmu skapaj...” - zaključih i ja pomirljivo.