-Pi­še: Mi­li­sav S. Po­po­vić

Prostor obuhvaćen pogledom, tako nazivaju horizont... no, tačke spoticanja ga učine koritom. Plaši me čovjekova brzopletost u svemu... posebno kada razjaren traga, pa u trčanju iz­gu­bi stazu... samo zato što mu na stazu ne naliči. Time ograničenost preuzima zastavicu... i postaje tvoj ob­zir, u kom horizont nikada neće imati more, ni planinu - već vertikalnu ploču (uz čelo pribijenu)... gdje će razlozi tvoje pažnje govoriti koliko si zaista posrnuo, zarđao... i sklon krepavanju.
* * *
Te­or­ija o vizuelnoj disonanciji je naoko razumljiva, zaš­to onda gamiže u umovima - i od nas pravi površne glupake?
Sprovedeno je sijaset eksperimenata, i svaki je skoro u procentu bio precizan - lju­di su razvili užasan manir - manir propuš­tanja. Često odbacimo stvari koje su nam na nos sletjele. Ne vidimo spas, ljepotu, kvalitet... samo zato što ambijent, omot ili običnost ukazuju da ,,naizgledna prostota” zaslužuje da se zaobiđe.
Malo ću vam pomoći u razumijevanju, i iskoristiću događaj za koji ste možda i ču­li... o najboljem svjets­kom violinisti koji je svirao u metrou, a kog ni­su primijetili lju­di nalik nama, kog su preskakali svi oni koji su sanjali da jednog dana imaju dovoljno novca da uživaju u sličnom spekt­aklu u nekoj od raskošnih dvorana.
Elem, eksperiment je inicirao ,,Vašington post”, a izveden je uz pomoć Džošue Bela. Inkognito je virtuoz došao na stanicu metroa i počeo da svira Baha. Niko nije zastao, niko nije obratio pažnju, niko nije htio da pohvali nevjerovatnu interpretaciju - dokazujući da, o lele, nijesmo u stanju da prepoznamo blago dok svakodnevno tragamo (gle, paradoksa!) za blagom.
U nekoliko narednih dana, Džošua Bel će imati koncert u velelepnom zdanju - gdje su sve karte već unaprijed bile prodate, po papreno visokoj cijeni. Među publikom su bile i neke face koje su ga u metrou ,,prepišale”.
Sledeća priča je u vezi sa ,,estetikom erot­ske satisfakcije” (ili, prostije rečeno - kada se biće na koje se ,,napalite” pojavi s namjerom da samo vas - nikog drugog - ,,raspali”). Eksperiment je pripremljen u češ­koj galeriji moderne umjetnosti... Nekoliko djevojaka, koje ni­su imale partnera u svojim životima, posmatrane su u izdvojenim situacijama... Prilazio bi im mladić u običnom odijelu, nosio bi naočari, zbunjeno započinjao flert i pok­ušavao da ostane što odmjereniji i vaspitaniji. Njegova ,,školjka” je uisti­nu djelovala skromno. Nikako ružno, ali ne i naročito vizuelno atrak­tivno. Pok­ušavao je manirima, intelek­tualnošću i vaspitanjem da zadobije pažnju mladih žena (za koje se kasnije ispostavlja da su gorele za željom da pronađu ,,princa”). Očekivano, vrlo brzo su cure izmišljale načine da iz­bjegnu interesantnu pri­ču mladićevu... i skli­znu mu kroz rupe između prstiju.
U samo petnaest minuta od ,,zaobilaženja”, ispred njih bi se pojavio čovjek atlet­ske građe, u bolje skrojenom odijelu, sa drugačijim, elegantnijim cvikerima i gestovima koji ukazuju na šarmera. Prošetao bi pored njih, kobajagi se koji trenutak zadržavši ispred nekog eskponata (da mu dobro odmjere stas i čuju uzdahe oduševljenja). Potom bi nastavio dalje i lagano išetao vani... Hostesa galerije bi onda prišla svakoj djevojci pojedinačno i prokomentarisala ,,frajera”... sve, ali sve izreda su se ponašale kao zaljubljene šiparice. Ustreptale od hormonske bombe. Možete zamisliti njihovog iznenađenja kada im je tim iza eksperimenta ot­krio da su skromno obučeni tridesetogodišnjak, i baja sa smislom za umjetnost - ista osoba! Jagma za njim je nastavljena i nakon okončanja opita... neke od djevojaka nijesu htjele da priča bude zaključena. Ali, On se nije dao. Sve im bilo zabadava. Vizuelna disonancija u svoj svojoj krez­ubosti se iskezila. Će­ro, kako si gledala, dobro si se udala!
Ovdje, na našoj zemlji gdje se ljepota ionako rađa odbačena... pa ako preživi, podupire se štakama - disonantna prepreka je u šahtama zarobila, ugušila, pa zatrpala svakolike izvanrednosti... napravivši katakombe od predivnih duša.
* * *
Sješćeš uskoro sam sa sobom... kao što či­niš dovijeka. Pa ćeš početi da se maziš s bolom, i sitno ubadaš u bedra: ,,zaš­to ne ide?”, ,,zaš­to nemam?”, ,,koliko da čekam?”. Ispao bih go.no kad bih te udario močugom u sred čela... ne ide to tako s mozgom, ali, uh!... osjećam da ti ta močuga treba!
Ne jednom, već milion i jednom se otvorilo nebo i obasjalo ti leđa... no si vrckanjem odgurnuo sve - sve te prilike divno skupe... a tebi došle ,,na izvolte” i bez po muke. Na koliko još propuš­tanja imaš fore? Sve dok ne crkneš... i vjerovatno ćeš tek tada da se prisjetiš kako te sreća vukla za revere, dok si blenuo u reklame opskurne ti ideje ,,gdje li su samo moje perle?”
Taj tvoj san da san ide uz fanfare poremetio ti je navoje. Uvalio ti salo u du­šu, pa je pretvorio u čekanje i kajanje... Razmastio si se i ukaljao, pa ne umiješ poš­teno ni da gledaš - osim da disonantno hodaš, sudeći o svemu na osnovu celofana... mjesta... i bez provjere drugog pogleda.
Kao sijalica... kojom zanemaruješ sunce.
Kao s vodom u flaši koju tražiš... a prelaziš rijeke.
Kada opet sa sobom sjedneš... sješće i vrijeme... samo će ti se kazati gdje su sve bile tvoje perle.
Umrijećeš, propuš­tajući orkestre i vile...
Umrijećeš bez stvari koje su ti nadomak bile...
(Autor je knji­žev­nik)