- Piše: Milka Šćepanović
Ako smatramo da smo sredina koja njeguje toleranciju i zalaže se za poštovanje ljudskih prava, zašto su onda u Crnoj Gori neki ljudski životi manje vrijedni? Smatram da nema boljeg primjera za to od djece koja su rođena u vanbračnim zajednicama i koja su prinuđena da žive u patnji i bez roditelja, pa još i osuđena da im se po ulici, usred igre, i zbog male ljutnje obraćaju sa ,,kopile”.
Znam, prošla sam sve to. Bijah i ja dijete iz doma, i ja sam bila nekome dobra da ima koga usred ljutnje osloviti pogrdnim imenom, ali ne bijah neko ko je ćutke sve to gledao i slušao. Pa kad ovo tadašnje ,,kopile” da ,,po ušima” tom finom djetetu iz časne porodice, koja ga je vaspitala da tako kaže svojoj drugarici, doživite da vam to isto, posle nekoliko minuta, kaže i roditelj tog ,,vaspitanog djeteta”, i onda shvatite da ste samo ,,uprljali ruke”. No, dobro. Bilo pa prošlo.
Često puta su me prijatelji pitali ,,kako biti i ostati čovjek do kraja”... Teško je odgovoriti na to pitanje. Svaka osoba na svijetu ima individualni pristup i daće svoj doprinos vrijednostima koje bi trebalo da budu univerzalne i koje bismo jednog dana prenijeli i na svoje dijete. Da djeca znaju prave vrijednosti. Zaista, kad poskidamo sve što smo nekada kao neku vrstu zaštite navukli preko sopstvenog tijela, ostaje samo to jednostavno ljudsko biće koje je jednako, ma gdje da živi i boravi.
Kad se kaže ,,biti čovjek”, moramo znati da se pod tim podrazumijeva skup osnovnih vrijednosti koje nas definišu i povezuju sa svim drugim ljudima na planeti, ma koliko nam navike, geografska ili neka druga određenja bili drugačiji.
Poslednjih mjeseci, radeći na svojoj prvoj knjizi, razmišljam o tome koliko u ovoj našoj lijepoj Crnoj Gori ima djece kojima će život biti zagorčan samo zbog načina na koji su došla na svijet. Takva djeca pripadaju onoj posebnoj naciji koja se kod nas od milja naziva pogrdnim, tužnim, nevaspitanim, ponižavajućim imenom – kopile. To je ono dijete koje je nastalo u vanbračnoj zajednici, iz ovog ili onog razloga, a koje je i prije rođenja ,,obilježeno” kao nešto prljavo, nepoželjno, nemoralno, nedostojno života u društvu visokih moralnih standarda kakvo je naše... Vanbračno dijete samim svojim dolaskom na svijet uzdrma ,,harmoniju čistunaca’’ koji šetaju Crnom Gorom. Za mene ne postoji ,,kopile”, za mene postoje grupacije ljudi koji su dno dna i koji svojim prljavim jezikom blate tek rođeno ili još nerođeno dijete koje nije nizašta krivo, a mora snositi posljedice zbog nečijeg ,,trenutnog zadovoljstva”.
Moramo da znamo, a sigurno govorim o tabu temi u našem društvu, da je to dijete zajedno sa svojom majkom prezreno na svakom koraku (ukoliko nije ostavljeno u domu, jer majka nije imala podršku onih koji je trebalo da je podrže)... To je dijete kome druga djeca u školi dobacuju, učiteljice pokazuju suzdržanost, jer je takav zakon donesen da učitelj više ne može barem skrenuti pažnju nevaspitanoj djeci, a komšiluk tiho i s prezrenjem izgovara ,,magičnu riječ”. ,,Djeca ko djeca, nećemo zbog toga da imamo grke riječi”. Ne razumijem to. Ja bih svakako imala šta reći takvima, a ni fizički obračun mi ne bi bio strana pojava kad je riječ o zaštiti sopstvenog djeteta. Tek kad odrastu, takva djeca shvataju gorku sudbinu odrastanja u mjestu u kojem ih tretiraju kao nepoželjne, ,,zagađivače okoline” i navodne ,,plave krvi’’.
Osuđujem sve one koji osuđuju majku vanbračnog djeteta, nazivajući je svakavim pogrdnim imenima, samo zbog toga što ne postupa po njihovim mjerilima i pravilima. Da li se ikad zapitamo zašto je rodila dijete, pa ga ostavila? Ili da li je još neko ,,kumovao” njenoj odluci da ostavi dijete?
Kada bismo ih saslušali, priče takvih majki i takve djece su sasvim jednostavne. Oni su ljudi kao i svi drugi, s kojima se život ili neki čovjek poigrao tek tako, i kojima je život nametnuo tešku situaciju s kojom se moraju izboriti. Elem, to su bića kao i sva druga, sa svojim prednostima i manama, životnim padovima i uspjesima, željama i mogućnostima. Takva djeca su poput stotina i hiljada drugih, i ništa manje ili više vrijedna od ostalih koja su odrasla i živjela u takozvanim normalnim porodicama.
Iako naša ,,niskorazredna’’ sredina dobro zna da se radi o ljudskom stvorenju koje će imati svoj životni put, ma šta zli jezici pričali o njemu, ipak je mnogima u glavi samo to da je takvo dijete došlo iz nepotpune porodice. Noseći kroz život taj gorki nadimak ,,kopile”, jer je ne svojom voljom došlo da živi među nama, takvo dijete se uvijek potajno nada da će biti prihvaćeno kao i ostala djeca koja imaju i majku i tatu.
Iako se smatra da su Crnogorci navodno puni plemenitosti, strpljenja i ljubaznosti, iz dana u dan padamo sve niže na stvarima koje definišu ljudskost u njenom najjednostavnijem obliku. Ne bi trebalo da su nam potrebne nikakve svete knjige, zakoni, politika i vođe da bismo znali da prema svakom ljudskom biću treba da se odnosimo s ljubavlju i poštovanjem. I da je svako dijete samo dijete, nezavisno od toga je li se rodilo u bračnoj ili vanbračnoj zajednici.
(Autorka je izvršna direktorica NVO ,,Naše sunce’’)