-Autor: Sead Fadilpašić
Prije 36 godina, 12. avgusta 1981. godine, IBM je na tržište izbacio prvi „moderni“ kompjuter. IBM Model 5150 je napravio veliki bum i još veću revoluciju. Danas, bez računara ne možemo zamisliti ama baš nijedan jedini aspekt naših života.
Cirkus u cijeloj toj priči je što su šefovi IBM-a, u to vrijeme, ideju ličnog kompjutera koji može stati u svačiju radnu sobu, smatrali potpuno besmislenom.
Tadašnji menadžer sistema IBM-a Viljem Lav predložio je ideju izvršnom direktoru Frenku Keriju, a njegova reakcija je bila: „Zašto bi, pobogu, iko želio kompjuter u kući?“
Mislim da je ovdje vrijedno napomenuti da su i prvi mobilni telefoni, koje je Motorola počela proizvoditi nekoliko godina ranije, bili suočeni sa istom, ako ne i većom dozom skepticizma.
Ipak, s kompjuterima je bila malo drugačija priča. U to vrijeme su bili ogromni. Jedva su mogli stati u jednu sobu. Trebao im je poseban klima uređaj, jer nisu mogli raditi na svakakvim temperaturama.
I trebalo im je desetine ljudi da njime upravljaju. Pa čak i današnje greške u sistemu, koje kolokvijalno nazivamo „bugovima“, nastale su jer su se bukvalno bube (eng. bug) zavlačile u te mašine i pravile havarije.
Lav je imao mjesec dana da pripremi prototip i ubrzo se bacio na posao.
Kad je IBM izbacio 5150, oblikom koji danas smatramo sasvim normalnim (centralna jedinica, tastatura i mali monitor), to je bio ogroman korak naprijed.
Prezentovan je u hotelu ,,Valdorf Astorija’’ u Njujorku i koštao je tadašnjih 1.565 američkih dolara. To vam je kao sadašnjih 4.150 dolara i za taj novac sada možete kupiti pet mobilnih telefona Samsung Galaxy S8 plus i da vam još ostane kusura za godinu dana pretplate i da vam uši prokrvare od priče.
Kompjuter 5150 nije imao hard disk. Iz njega se ništa nije moglo spasiti. Imao je neku rudimentarnu verziju vorda – EasyWriter, te VisiCalc, što bi u današnje vrijeme bio Excel. Datoteke su se spasavale na flopi diskovima veličine 5,25 inča. Od radne memorije imao je ukupno 16Kb. Današnji prosječni računari imaju 500.000 puta više memorije.
Jednako je zanimljiva priča o njegovom operativnom sistemu, jer je IBM bila prva kompanija koja nije željela sama razvijati operativni sistem za svoje mašine, već se obratila trećoj firmi - Digital Researchu.
Oni su imali proizvod imena CP/M, ali su ih brzo odbili. Tek tada je IBM zakucao na vrata jednoj maloj firmi koja je tek pravila svoje prve korake u svijetu biznisa. Radila je prilagodbe za programski jezik Basic i zvala se: Majkro-soft (da, sa crticom u sredini).
Da je kojim slučajem Digital Research prihvatio IBM-ovu ponudu, veliko je pitanje da li bi Majkrosoft postojao, da li bi bio toliko velika i jaka kompanija kao što je danas, a još je veće pitanje kako bi zapravo izgledali moderni računari.
Ipak, sudbina je htjela da Bil Gejts, klinac od 26 godina u to vrijeme, kupi autorska prava za operativni sistem QDOS. Urbana legenda kaže da je QDOS skraćenica za Quick and Dirty Operating System, odnosno Brzi i Prljavi Operativni Sistem. Druga urbana legenda kaže da je QDOS zapravo bio kopija CP/Ma.
Majkrosoft je ubrzo QDOS preimenovao u PC-DOS, pa na kraju u MS-DOS, čije ostatke i dan-danas imamo u modernim kompjuterskim sistemima.
Uprkos inicijalnom skepticizmu menadžmenta, mašina je naprosto „eksplodirala“ na tržištu. U prva četiri mjeseca je prodana u 65.000 primjeraka, što je senzacionalan uspjeh za veoma skupu i revolucionarnu mašinu koja još nije imala toliku upotrebnu moć kao danas.
Išlo je do te mjere da je magazin ,,Tajm’’ prvi (i koliko je autor upućen, posljednji) put svoju rubriku ,,Person Of The Year’’ (osoba godine), zamijenio sa ,,Machine Of The Year’’ (mašina godine) i naravno, tom titulom okrunio IBM Model 5150.
Stiv Džobs (alfa i omega IBMovog konkurenta Ejpla) zaplakao je od muke. Fakat.
U tom momentu je IBM shvatio da lični kompjuter zapravo žele svi. U želji da ga što bolje predstave što većoj publici, u reklamu su ubacili Čarlija Čaplina. Za jednu „ozbiljnu“ firmu, za kakvu je IBM u to vrijeme važio, ovo je bio hrabar i potpuno neočekivan korak.
Skoro tri godine su trebale IBM-u prije nego što se njihov personalni kompjuter uvukao u veliki broj domova i postao nešto što zapravo svi ili imaju ili žele imati. Isto toliko vremena je trebalo i IBM-ovim glavnim rivalima, Dellu, HP-u, Compaqu i naravno, Ejplu, da počnu proizvoditi svoje mašine.
Prvi Apple Macintosh se počeo prodavati krajem januara 1984. godine.
Kompjuteri su nastavili istim putem kojim su i krenuli. Sve su manji, moćniji, brži i jeftiniji.
Samsungova tehnologija DeX ili Majrosoftov Continuum od mobilnih telefona prave prave, potpuno funkcionalne, kompjutere što signalizira da će budućnost mašina zapravo stajati u našim džepovima.
A gdje je danas IBM? Ta kompanija trenutno razvija najmoćniji kvantni kompjuter na planeti koji radi na principima potpuno različitim od svega što poznajemo. Kvantni kompjuteri su neuporedivo brži od čak i najbržih „tradicionalnih“ mašina i imaju potencijal za nevjerovatno divne stvari – mogu nam pomoći da potpuno iskorijenimo karcinome i razne genetske bolesti.
A pored toga razvijaju i Vatsona, vještačku inteligenciju koja već sada pomaže klinikama u Njujorku, Klivlendu i Hjustonu u borbi protiv karcinoma.
Trideset i šest godina je veoma malo vremena da jedna sprava krene kao pisaća mašina, a završi kao vještačka inteligencija koja liječi rakove i pomaže nam u apsolutno svemu ostalom.
Hvala Viljeme Lave, hvala Frenke Keri, hvala Bile Gejtse, hvala Stive Džobsu. Bez njih, pitanje je na šta bi ličila 2017. godina.
(Al Jazeera)