Autor: Miroslav Lazanski
Očekivalo se da će završetkom Hladnog rata SAD započeti dugoročnu racionalizaciju snaga i zadataka u inostranstvu. Jer, Hladni rat je bio period krize koji je zahtijevao posebne mjere, njegovim okončanjem dogodila se suštinska promjena u geopolitici koja je zasluživala ozbiljan odgovor.
Amerika nije dala taj odgovor zato što je povlačenje sa zadataka i pozicija moći nešto što je protiv birokratskih i poslovnih interesa američke spoljnopolitičke zajednice. Ratom u Persijskom zalivu 1991. lansiran je novi američki globalizam.
Racionalizacija i odbrana američkog globalnog prisustva od velikog je značaja za tvorce američke politike, koji uvijek naglašavaju da se „američkom narodu i njegovim izabranim predstavnicima mora objasniti da spoljna politika vođstva i angažovanja jeste najbolje ulaganje u bezbjednost, slobodu i prosperitet”. Kako je svojevremeno rekla Madlen Olbrajt: „Posao nikada nije završen.“
U prošlosti, Hladni rat je američkoj politici davao fokus i disciplinu. Postojali su razumni strategijski argumenti za globalno raspoređivanje njenih snaga. Raspad Sovjetskog Saveza i Varšavskog ugovora SAD su geopolitički iskoristile šireći NATO do ruskih granica. Agresija NATO-a na SR Jugoslaviju 1999. konačno je probudila Moskvu iz strateške letargije.
Vladimir Putin se pojavio da Rusiji vrati nacionalno i državno dostojanstvo. Naravno, sve je ovo manje-više, poznato. Novi američki predsjednik Donald Tramp obećavao je u predizbornoj kampanji bolje odnose s Rusijom, za Putina je imao riječi poštovanja, pa i pohvale.
Svijet je očekivao da je na pomolu novi „detant“ i da smo se konačno udaljili od opasnosti od nuklearnog rata. I prije nego što je Tramp izabran na ovim sam stranicama tvrdio da od dobrih odnosa Vašingtona i Moskve nema ništa ako SAD nastave izgradnju antiraketnog „štita“ u Rumuniji i Poljskoj.
Tramp je dobio izbore, okupio oko sebe ekipu penzionisanih generala i u odnosu na Rusiju nije ništa manje ratoboran od prethodnih stanara Bijele kuće. Štaviše, Pentagon je prvi put u istoriji dobio pravo da samostalno krene u rat, i bez dozvole Kongresa, što se u prošlosti i dešavalo, ali sada i bez dozvole Bijele kuće, što se do sada nikada nije dogodilo. Ovo je ozbiljno pitanje za Bijelu kuću, jer to znači da je američka politika trenutno van kontrole.
Njeni su ciljevi zamagljeni, a kompetencije degradirane izmišljenim prijetnjama. Tramp ne kontroliše Kongres, nema tamo skoro nikakav uticaj, ali ne kontroliše ni sopstvenu stranku.
Pokušava da odobrovolji i pridobije Pentagon povećavajući mu budžet za cijelih deset odsto, ali je u ozbiljnom sukobu sa obavještajnom zajednicom. Istrage oko navodnih veza njegovih saradnika s Rusima stavljaju ga u defanzivnu poziciju u kojoj se naziru konture mogućeg impičmenta.
O vojnim pitanjima Tramp, naravno, malo šta zna. Pokazao je to i u prvom telefonskom razgovoru s Putinom, kada je morao da uzme pauzu da bi se raspitao o detaljima sporazuma START-2 i START-3. On to i ne mora da zna, ali je problem što su vojni savjetnici i generali oko njega više pod pritiskom istorije nego što su zagovornici promjena.
Vojni establišment nastoji da održi u američkoj javnosti uvjerenje u pretjerano visok nivo strateške nuklearne, pa i konvencionalne prijetnje koja dolazi iz Rusije. Naime, Zapad je godinama, u vrijeme Hladnog rata, namjerno preuveličavao sovjetsku vojnu moć i na temelju takvih procjena gradio svoje vojne budžete.
Do 1991. godine za Zapad je bezbjednost značila spriječiti rat, za Istok kako voditi rat, a pri tome ne rizikovati vlastito uništenje. Sada se to promijenilo. Ako američki političari smatraju da je vitalni bezbjednosni interes SAD ulazak Crne Gore u NATO, onda je to samo još jedan dokaz da je svaki američki predsjednik poslije Drugog svjetskog rata obmanuo američki narod oko suštinskih pitanja spoljne i vojne politike.
Što i nije bilo teško, jer samo pet odsto Amerikanaca prati diplomatska zbivanja u svijetu. Rat u Bosni pratilo je u američkim medijima oko 15 odsto Amerikanaca. Zamjenik komandanta američke Strateške komande viceadmiral Čarls Ričard izjavio je da je konfrontacija između SAD i Rusije najsnažnija u poslednjih 15 godina. Pentagon šalje još jednu oklopnu diviziju u Evropu, general Kurtis Skaparoti, vrhovni komandant NATO, kaže da je „60.000 američkih vojnika u Evropi malo“.
Zamjenik načelnika Glavne operativne uprave Generalštaba ruskih oružanih snaga general Viktor Poznihir upozorava da će američki antiraketni štit u Poljskoj i u Rumuniji obesmisliti ruske interkontinentalne rakete, jer će moći da ih obara odmah po lansiranju, prije nego dođe do razdvajanja bojevih blokova, da će SAD do 2022. godine imati više od 1.000 antiraketnih projektila na kopnu i na brodovima na Baltiku i u Crnom moru i da je sve to opasna prijetnja za Rusiju.
Donald Tramp je najvjerovatnije odustao od politike detanta s Rusijom. Ili je nemoćan, ili je blefirao prije izbora. Putinu sada ostaje da procijeni koliko Rusija može još da čeka da Tramp ispuni predizborna obećanja. Nisam u tom pogledu optimista.
wwwiskra.co