-Pi­še: Mi­li­sav S. Po­po­vić


Lak­tove smjesti na ploču stola, dlanove primače li­cu dozvolivši prstima da se dodirnu, i na njih blago spu­sti usne... Izgledalo je kao velika šuplja piramida na čijem se vr­hu nalazi ogromna, zabrinuta glava. Posmatrao ih je oz­biljnim tonom. Kapci su se lagano svlačili iz vjeđa, ni­ti jednom se ne preklopivši.
- Znate... ovo je već četvrti put za ovako krat­ko vrijeme da vas zovemo.
I majka i otac su djelovali kao uhvaćeni kriv­ci, usne su im bile jednako blijede, a bore na čelu identične - brigom upisane. Otac pr­vi reče:
- Žao nam je... obojema. A mi­slim da je negdje i naš sin istin­ski svjestan svega.
- Zbilja? - (neubijeđen) - Nećete mi zamjeriti, ali mi­slim da tako ne bi tvr­di­li da ste ovdje, sa ostalim učenicima. Možda biste tek tada uvidjeli njegovu pravu prirodu.
- Kod kuće je... - drhtav glas iz majčina grla - ... Kod kuće je drugačiji.
- Stvarno? - (neubijeđen ali zainteresovan) - Recite mi gospođo, kakav je to kod kuće?
- Pa... - pogleda molećivo u supruga, vapeći za podrš­kom - ... Šta znam, poput ostale djece... poput naše ostale djece... Miran, povučen... poslušan. Uredan, fin... zna svoje mjesto.
- Da... - piramida od dlanova se rasklopi, pa jedan prst pođe do direk­torove obrve, da je pogladi - ... Lagao bih kada bih rekao da je ponašanje vašeg sina u ovoj ustanovi “poput ostale djece”. I bio bih daleko od istine kada bih tvrdio da “zna svoje mjesto” - skrenu pogled ulijevo i nekoliko puta kuc­nu nok­tima po stolu - Hm... više ne znam šta da radim, da budem potpuno iskren.
- Pružite mu još jednu šansu, molim vas!
Zenica mu sijevnu bijesna, poput ogoljenog očnjaka:
- Pru­ži­li smo, gospođo, i previše. Da je bilo koje drugo dijete u pitanju, odavno bi bilo ispisano - udahnu dubok zalogaj vazduha. Umjesto da se smi­ri, či­ni se da ga je razdražilo - Unazad tri semestra osam pruženih šansi... četiri promjene predavača, četiri izmjene ambijenta. Zbog bez­bjednosti ostale djece premjestili smo ga u razred sa starijom i snažnijom generacijom... međutim, ni to nije pomoglo. Agresivnost se samo pojačala. Znate li vi da grize i ujeda ostale učenike?
- Re-rekao nam je.
- I? - lice mu se iz­du­ži - Kako ste reagovali?
- Pa, razgovarali smo... - oboje se pogledaše kao da pripremaju zajedničku odbranu - ... Da, razgovarali smo, i obećao nam je da to više neće raditi.
- Ovako... - napravi malu pauzu, podvi donju usnu, sklopi oči prije nego što ih nanovo iskolači - ... Vrlo sam za proak­tivni i angažovani pri­stup svakom problemu. Veliki sam zagovornik da sa djecom sve može na fino... da nije neophodno bi­ti glasan, sr­dit i da nikako ne treba koristiti batine.
- Da, da... - (oboje zaklimaše) - ... Tako i mi uvijek...
- No!.. - (podiže glas) - ... Sve je to palo u vodu ot­kad sam upoznao vašeg sina. Tvrdim, pa makar ovo morao braniti pred Sudom časti, da za ... - sporim pogledom pređe preko njihovih lica - ... za vašeg sina samo batina može bi­ti od neke koristi.
Majka naglo ustade, sa koljena joj skli­znu torbica i pade na pod. Stajala je više ustrašena nego uvrijeđena:
- Kako se usuđujete?!
Posmatrao je kao da gleda u jab­uku na vr­hu krošnje, a onda lagano, uz rameno geganje poče da prede sigurna slova:
- O, i te kako se usuđujem gospođo. - rukom joj dade znak da sjedne - Isto onako kako se Vaš sin usuđuje da proganja dru­gu djecu... da ni­čim izazvan lomi stvari, da krade hranu drugima, da bježi sa časova, da vri­šti na sav glas, da ne poš­tuje autoritete... da pravi psine.
- Sve nestašluci - osorno odmahnu glavom žena sa punđom.
- Gospođo... - sa kapcima na polovini očiju primače glavu bliže njima, poput kornjače što je istegla vrat - ... Vaš sin uživa u tuđoj patnji. Nema osjećaja za bol i tu­gu. Tvrdim da ga čak jako vesele. On nije pogrešno vaspitavan u vašem domu, ni­ti ovdje... on je prosto jedno pakosno biće.
Nasta muk u prostoriji. Svi ostadoše zaleđeni u svojim položajima na nekoliko du­gih trenutaka. Majka zašmrkelja, ali br­zim treperenjem natjera suze da se povuku iz korita. Otac bi taj koji presiječe tjeskobu:
- Šta predlažete?
Vrat se povuče iz­di­žu­ći glavu, već odavno umorenu od teš­ke brige.
- Znate, ovo je sjajna škola... jedina ove vrste nadaleko. Ponosni smo na to kakve generacije školujemo, i sa kakvom odgovornošću kasnije pristupaju zadacima koji im se povjere. - zastade, ispravi ramena, jer je na red dolazilo ono glavno - Vaš sin neće moći da pohađa nastavu do daljenjeg...
Obojema se uzdah ote.
- ... Savjet se saglasio sa odlukom da do povrat­ka u školu ode na „Farmu popravne etike”. Tamo će mu bi­ti povjerena obaveza brige o, hm, manjim habitatima kako bi razvio osjećaj empatije, požrtvovanosti i prije svega... dobrote. - glavobolja je već bila neizdržljiva, pa srk­nu gutljaj čaja koji se već odavno ohladio
– A sad molim vas idite, i vodite svoje dijete do Farme. Tamo ga očekuju. Pratićemo njegov napredak... ako ga uopš­te bude.
Pokunjeni i posramljeni, roditelji koji su svoju djecu vaspitavali razgovorom, pođoše do hodnika gdje ih je čekao iskeženi problematični malac... istog dana ga odvezoše do Farme.
* * *
Farma je izgledala kao nepregledno prostranstvo šarenila, poput raznobojnih galaksija. Tako se barem djetetu učinilo. Pojavio se nastojnik, upoznao ga sa pravilima koja su tu vladala i napomenuo mu da tu ima još nevaljale djece koja se uče “kako treba” i napomenu mu da će on dobiti svoje parče teritorije i životinje o kojima će morati da se stara.
Odveo ga je do livade, iz tegle izv­ukao šaku pu­nu svemira, i kazao mu: “Vi­diš, ovo je Zemlja... naselili smo je ljudima. Od sada ćeš morati da se staraš o njima. Dobro ih pazi... Jedan tvoj dan će za njih bi­ti hiljade godina. Bu­di dobar Bog... pa se možda vratiš u školu dogodine”.
Klim­nu poslušno glavom... uze svijet u dlan... i kad nastojnik okrenu leđa, deriš­tu se ote osmijeh pun zlobe.
Tako je sve počelo.
(Autor je knji­žev­nik)