Piše: Magda Peternek
Počeću jednim vicem, ne bih li vam izmamila osmijeh na licu, pošto ću u daljem pisanju biti vrlo ozbiljna i oštra (a kad nisam?)... Naravno s razlogom. Dakle, žena nešto priča mužu, a on je gleda „bijelo’’, ili još gore, ne gleda je uopšte. Ona već vidno iznervirana kaže: „Meni se čini da ti mene uopšte na slušaš, da ti sve na jedno uvo uđe, a na drugo izađe!’’ A muž joj „mrtav ‘ladan’’ odgovara: „Ma čini ti se, uopšte mi i ne ulazi’’. Eto naše i žive i „smiješne’’ istine. O gorčini da i ne govorimo. Niko nikoga neće da sasluša, niko nikoga ne želi i ne umije da čuje. Ovaj muž je barem bio iskren, a bogami i duhovit, što je velika rjetkost, makar što se muževa tiče.
Ovo vrijeme koje nam se survalo na glavu donijelo je, pored ogromnih briga, tereta i nevolja, i gomilu nerazumijevanja, međusobnog nepoštovanja, ali i onoga što me možda najviše ljuti – nepostojanja sluha za nečije riječi. Totalno odsustvo potrebe da se čuje, sasluša i razumije druga strana. Svi „trtljamo’’ u isto vrijeme (300 na sat), jačina tona je na ivici pucanja bubnih opni. Upadamo bez pardona jedni drugima u riječ, otimamo slova iz usta, nadmećemo se ni u čemu. Apsolutno nemamo poštovanja, a ni znanja za tako moćnu stvar kao što je riječ. Zanemarujemo njenu snagu, olako je uzimamo kao bogom danu. Ne pokušavamo da joj nađemo, niti damo smisao. Raspolažemo s milion nepotrebnih, neupotrebljivih riječi, a one prave, jake i vrijedne na nalazimo u sebi. Zato onih otrovnih, zluradih, potcjenjivačkih imamo u izobilju. Zato ih tako đuture i „izvozimo’’.
Riječi su kao pčele–nekad su med, a nekad žaoka. Tačno, mada taj med odavno ne proizvodimo. Žaoke su nam nekako milije, lakše ubadamo nego što liječimo. „Bolji’’ smo kad opečemo riječima nego kad ublažimo bol. Da zaćutimo kada treba-odavno ne umijemo. Tišina nam samo stvara nesnosnu buku. Ogrubjeli smo od grubih riječi. Izlizali nam se jezici, fraze su nam vazda taze. Izgovor je postao jedan od važnih djelova ovog dosadnog mozaika. Obećanja su nam ludom radovanja. Tu smo pravi maheri.
Nismo svi, opet „čujem” one koji bi sebe da smjeste u onu drugu grupu, gdje se za pitku i lijepu riječ vrijedi i treba boriti. Nismo, naravno–odgovaram ja, nismo svi tako bespoštedni u ugnjetavanju snage i moći riječi, ali je ta riječ tako tiha i tako zanemarljiva u gomili ovih nasilnih. Blaga, nježna riječ tako lako se raspršuje i leti u nepovrat pred najezdom i rojem otrovnih osica. Problem našeg društva je što smo u svemu negativnom u velikoj većini. Upravo iz tog razloga želim da ove moje riječi dopru do svih, i da zamišljeni nad njima pronađemo njihov suštinski smisao. A to je da oslušnemo, zapitamo se, ali i da „ošinemo’’ ne druge, već sebe. U nama je početak i misli i njihovog finalnog proizvoda zvanog–riječ. Jedna od glavnih osobina riječi jeste njihovo gomilanje u nama, ali naša obaveza je selektiranje i njihova pravilna i pravovremena upotreba. Ona nepravilna napravila je od mnogih (naročito) političara „vrsne’’ demagoge, utrenirane lažove i „rječite’’ ćutologe.
Obratila bih posebnu pažnju na one koji imaju neopisivu i konstantnu potrebu da u dijalogu (ipak je to uvijek monolog) sagovornika zatrpaju svojom pričom. Bilo da su to problemi ili uspjesi, druga strana je nadrljala. Nemati osjećaj za onoga preko puta, ne uvažavati njegovo mišljenje i stav, biti nezainteresovan da se čuje i njegova riječ u 90 procenata oslikava stanje našeg društva. Potreba da se „izbombarduje’’ okolina odavno je svakodnevni ritual. Nema se, dakle, poštovanja ni prema riječima, ni prema onome kome su upućene.
A kad bismo samo malo zastali, kad bismo pustili da riječi u nama ožive, kada bismo imali barem malo sluha za njihove potrebe, kada se ne bismo poigravali sa njima (osim u kvizu), znali bismo i te kako da cijenimo njihovu vrijednost. Ovako smo odavno u bućkurišu besmisla i otuđenja.
Riječi su da se čuju, ne samo da se izgovore. Riječi su da nam iskažu misli, ne da nas zatrpavaju. Riječima se može grliti, ako znamo da saslušamo druge. U riječima je nada, ako umijemo da im vjerujemo. Riječi se moraju dobro prosijati da bi se mogle na plodno tlo posijati. U mudrim riječima duboko dišu ljekovita ćutanja. Poštujući riječi, baš svako njihovo slovo, zvuk i smisao, bićemo bolji ljudi.
Zato, dragi moji, osluškujte sebe, saslušajte druge. Razmijenite mišljenja. Naučite druge da čuju i razumiju vašu riječ. Razgovarajte. Ja ću za to uvijek biti tu. I ja i moj bič. Jer, riječi bez sluha su kič.
(Autor je pjesnik)