Autor: Bojan Gavrilović
Izgleda da su građani koji su ponovo poklonili povjerenje vođi na nedavnim izborima pomalo zatečeni njegovom odlukom da ugosti dva bivša zatvorenika vojnog zatvora SAD Gvantanamo. Stiče se utisak da inicijalno objašnjenje premijera u tehničkom mandatu i mandatara za sastav Vlade da je to normalno i uobičajeno, nije bilo dovoljno da umiri njegovo biračko tijelo. U svom maniru on je postavio retoričko pitanje jesmo li sa svijetom ili nismo i dodao da umire od smijeha. Njegov ministar za rad dalje je pojasnio da je to, između ostalog, naš doprinos zatvaranju mučilišta.
Može se, dakle, reći da se ovaj akt makar djelimično predstavlja kao naš doprinos globalnim naporima da se iskorijeni mučenje i da se otklone, koliko je to moguće, njegove posledice. Ako je to tako, legitimno je postaviti pitanje iskrenosti i svrsishodnosti ovog postupka. Naime, ukoliko je jedna država riješena da doprinese iskorjenjivanju zlostavljanja i mučenja u svijetu, logično je da prvo krene od sebe, to jest da spriječi ili barem svede na minimum pribjegavanje psihičkom i fizičkom nasilju od strane sopstvenih službenika, i da počne da adekvatno kažnjava počinioce i rehabilituje žrtve, ukoliko se takvo nasilje dogodi. To je njena međunarodna i moralna obaveza.
Kako stoje stvari o ovom pitanju u Srbiji? UN Komitet protiv mučenja je postupajući po individualnim žalbama našao da je Srbija odgovorna za povredu Konvencije protiv mučenja u šest slučajeva, od kojih su tri okarakterisana kao mučenje (namjerno nanošenje bola i patnje od strane policijskih službenika radi iznude priznanja). U sva tri slučaja žrtve su bili srpski državljani romskog porijekla. Evropski sud za ljudska prava je u tri slučaja takođe utvrdio slične povrede. Prvo međunarodno tijelo koje se bavi sprječavanjem mučenja koje je posjetilo Srbiju jeste Komitet protiv mučenja Ujedinjenih nacija 2002. godine. Tom prilikom je posjećeno nekoliko zatvora i policijskih stanica, vođeni su razgovori sa žrtvama zlostavljanja, državnim službenicima i predstavnicima civilnog sektora, i utvrđeno je da je mučenje sistematski korišćeno prije 2000. godine, dok nakon 2000. pojava zlostavljanja nema sistematski karakter. Sistematski karakter mučenja se, prema stavu Komiteta protiv mučenja, ogleda u tome da je njegova upotreba uobičajena, široko rasprostranjena i namjerna. Ipak su i tom prilikom registrovani brojni navodi o zlostavljanju nakon 2000. Od 2004. Srbiju redovno posjećuje Evropski komitet za sprečavanje mučenja, tijelo osnovano u okviru Savjeta Evrope i ovlašćeno da nenajavljeno posjećuje mjesta u kojima borave lica lišena slobode (policijske stanice, zatvori, psihijatrijske bolnice itd). U izveštajima objavljenim nakon posjeta obavljenih 2004, 2007, 2011. i 2015. ovo tijelo je konstantno iznosilo konzistentne nalaze zasnovane na neposrednom uvidu i razgovoru sa licima lišenim slobode, iz kojih proizlazi da se u policiji i zatvorima pribjegava zlostavljanju. Takođe, članovi Komiteta su tokom svih posjeta nalazili tzv. nestandardne predmete (bejzbol palice, metalne šipke, noževe, itd.) u prostorijama za saslušanje osumnjičenih u policijskim stanicama.
Posebno upečatljiv je nedavno objavljeni izvještaj sačinjen nakon posjete 2015. godine, u kojem se iznosi sledeće:
„Zabilježen je značajan broj navoda o fizičkom zlostavljanju osumnjičenih u krivičnom postupku od strane policije. Navodno zlostavljanje se sastojalo prije svega od šamaranja, udaraca, udaraca pendrekom, ali je takođe uključivalo udarce nestandardnim predmetima, produženo korišćenje lisica u stresnim pozicijama, navlačanje plastičnih kesa preko glave kako bi se kod osumnjičenih izazvalo gušenje, nanošenje elektrošokova kao i takozvana falaka”.
Za neupućene, falaka je drevni metod fizičkog kažnjavanja koji se sastoji od batinanja po golim tabanima.
Značajan broj navoda o neopravdanoj upotrebi sile je zabilježen u zatvorima u kojima zatvorenici opisuju šamare, udarce i udarce pendrekom kojima su neposlušni zatvorenici izloženi.
Ovome treba dodati i situaciju od prije nekoliko mjeseci kada je korisnik Doma za djecu i omladinu ometenu u razvoju „Veternik” izgoreo u zaključanoj prostoriji u kojoj je bio protivpravno zatvoren.
Ne samo da se ovakve stvari dešavaju u Srbiji 2016. već počinioci ovih djela ostaju nekažnjeni.
Zanimljivo je da metodi nanošenja bola koji se koriste u srpskim ustanovama neodoljivo podsjećaju upravo na tehnike ispitivanja koje su pripadnici CIA koristili u Gvantanamu, američkom zatvoru čije zatvaranje premijer i njegov ministar tobože pomažu. Ipak, osnovni paradoks je u tome da država koja prima žrtve mučenja počinjenog od strane zvaničnika druge države ne radi skoro ništa da spriječi ili otkloni štetne posledice zlostavljanja počinjenog od strane sopstvenih službenika.
Imajući u vidu sve to, čini se najprigodnijim parafrazirati Duška Radovića (Prije nego što popravite svijet, popravite česmu u svom stanu.): Prije nego što počnete da se bavite zatvaranjem Gvantanama na Kubi, zatvorite mučilišta u svojoj državi.
Peščanik.net