Piše: Milan Mišić
Rano u petak iz Minhena je stigla naoko dobra vijest: šefovi diplomatija Amerike i Rusije, uz još 15 nacija koje su bile više dekor nego pravi učesnici, postigli su prvi sporazum o Siriji. Ne, doduše, onakav kakav je svijet očekivao, ali nekakav sporazum jeste, po principu ”daj šta daš”.
Nisu, dakle, uspjeli da se dogovore o primirju, nego o ”prestanku neprijateljstava”. I to ”na odloženo” – na snagu stupa tek idućeg petka. I ne odnosi se na sve pobunjeničke grupe – i dalje će nesmetano moći da se bombarduju one ”terorističke” – ali budimo optimisti: nešto je ipak bolje nego ništa.
Nažalost, vijest iz Minhena regrutovala je nove pesimiste: mira u Siriji skoro biti neće. Barem ne dok je predsjednik onoga što se još zove Sirijom, Bašar Asad, osokoljen uspjesima na bojnom polju koje su mu omogućili ruski bombarderi i iranska pješadija, riješen da osvoji još nekoliko urbanih centara da bi mogao da nastavi da se smatra predsjednikom.
U tome se njegovi interesi podudaraju s onima svog glavnog saveznika: i Rusija bi da zaokruži Asadovu teritoriju u mediteranskom priobalju Sirije, kako bi sačuvala svoje tamošnje luke i vazduhoplovne baze, neophodne joj da ostane faktor na Bliskom istoku.
Minhenski sporazum, tobože samo prvi stepenik ka nekom sledećem, mnogo većem i sveobuhvatnijem o kojem će se pregovori nastaviti u Ženevi, skroman je i manjkav i zato što glavna svjetska sila nije imala aduta da isposluje neki bolji. Što će reći da je Vladimir Putin dobio još jednu rundu i sasvim sigurno nadmudrio Baraka Obamu, koji je, još od izbijanja sirijskog građanskog rata 2011., u stalnom strahu da ne učini ”nešto glupo”, tvrdio da nema vojnog rješenja za tamošnji konflikt.
Putin mu je pokazao da ima. Još od kako su 30. septembra ruski ”suhoji” (na formalni poziv Asada) izručili prve bombe, ratna sreća sirijske ”opozicije”, mnogobrojnih pobunjeničkih grupa svih fela, krenula je nizbrdo. Najnoviji veliki uspjeh Putina i Asada je preotimanje najvećeg sirijskog grada (ili onoga što je od njega preostalo), Alepa, što je čak i direktora svih američkih obavještajnih službi Džejmsa Klapera podstaklo da izjavi kako je uspjela prva ruska intervencija od ponižavajućeg poraza u Avganistanu prije 35 godina.
”Putin je prvi lider posle Staljina koji je proširio rusku teritoriju”, obrazložio je pred jednim senatskim komitetom Klaper, dodajući da intervencija u Siriji pokazuje ”poboljšanja ruskih vojnih mogućnosti i samopouzdanje Kremlja u njihovom korišćenju”.
Na drugoj strani, Obama je, po ocjeni domaćih kritičara, ali i nekih saveznika, previše uzdržan. Njegova strategija skromnog naoružavanja pojedinih pobunjeničkih grupa bila je nedjelotvorna. Nije im dato ono što su tražili – sistemi za obaranje aviona na primjer – u stalnom strahu da ”ne dospiju u pogrešne ruke”. Jer u Siriji ne postoji jedinstven front protiv Asada, već samo mnoštvo pobunjeničkih formacija različitih ideologija i shodno tome i sponzora , što je svojevremeno bio povod za ocjenu da u Siriji ”svako ima svog teroristu”.
Ako i posle svega pokušamo da ostanemo optimisti, zamislimo šta će se događati posle petka, kada ”prekid neprijateljstava” stupi na snagu. Pošto su ruskim bombama već presječene linije njihovog snabdijevanja, grupe koje oprema CIA neće imati drugog izbora nego da se primire. Rusija će dotle iskoristi rupu u sporazumu koja dozvoljava nastavak napada na grupe koje su Ujedinjene nacije okarakterisale kao ”terorističke”, među kojima je i Al nusra, jedna od najjačih formacija u frontu protiv Asada.
Osvajanje Alepa već je pokrenulo novi talas izbjeglica i Evropa, koja već odavno ne zna šta će sa njima, vjerovatno će biti prinuđena da u nastavku pregovora načini nove ustupke. Amerika će pak morati da uloži dodatne napore na disciplinovanju svojih značajnih saveznika, Turske i Saudijske Arabije. Predstoji dakle zbrka kojoj se ne vidi kraj.
Putin je isposlovao još jedan uspjeh: humanitarnu pomoć stanovništvu čija je dostava predviđena Minhenskim sporazumom finansiraće uglavnom SAD i Evropa. Izbjeglička drama i prateće posledice daleko su od Rusije: njoj savršeno odgovara situacija što gore to bolje.
Ali suština sirijske drame je u tome što ta nesrećna zemlja je razbijena na način da ne može ponovo da se sastavi. Čak i da Asad i njegovi pokrovitelji – Rusija i Iran – sjutra proglase pobjedu, treba da riješe pitanje – ko će obezbijediti pare za obnovu? Sa ovakvom cijenom nafte ni Moskva ni Teheran ne mogu da za to odvoje potrebne desetine, pa i stotine milijardi dolara, a Zapad sigurno neće finansirati Asada.
Što bi rekli pesimisti - situacija je složena, al’ se pogoršava.
(Autor je bivši glavni
i odgovorni urednik
‘’Politike’’)