Piše: Milutin MIĆOVIĆ
„Lek si / dublje tim leka mi ne“. Ovaj dvostih Momčila Nastasijevića mogao bi se uzeti kao temelj totalne poezije. Totalno otvorene poezije. Totalna otvorenost korijen je poezije. Usaglašenost sa Punoćom - punoćom egzistencije.
Poznato je da tek mali, suviše mali procenat od napisane poezije, ostaje poezija. Na neki način, sama poezija vrši tu selekciju, to vrednovanje. A kad kažem da sama poezija vrši to vrednovanje, mislim, na sam život. Život koji postaje poezija ili - život koji uviđa da je poezija njegov temelj.
Govorio sam mojim prijateljima, pjesnicima - ne pišite poeziju, živite, živite poeziju. Živite poeziju, a onda će se ona sama ispisati. Nijesu me poslušali moji prijatelji pjesnici, misleći da i samo pisanje (poezije?) donosi neki život. Misleći da se možda ti dublji odnosi između pisanja i življenja neće uočiti. Računajući još možda na punu konfuziju koja vlada (našim) vremenom, vrijednostima i uvidima. Totalno zamračenje dubine i ishoda svih poteza u (našem) vremenu amnestira nas od dubljeg razumijevanja?
S Kostom Ninkovićem jedino sam imao te dublje, usaglašene razgovore. Usaglašene, u smislu viđenja Jednog-istog, vječno prisutnog, vječno djelujućeg. Istina, to pjesničko viđenje (iako nijesmo razgovarali na ovu temu) nekada sam jasno vidio i u nekim pjesmama Ilije Lakušića. Gete je to nazvao, „gorljivo, vječno-ženstveno“. Ne bih rekao da se ta energija može smjestiti u jedan pol. Prije bih rekao da je ta energija i muška i ženska, i to sjedinjenje daje joj moćnu ekstazu, uvijek polemičnu i istovremeno žednu harmonije? Ovo što pišem sad, naravno, zamjena je za živi razgovor s prijateljima, pjesnicima. Gledajući, ne bi li poezija ostala među nama, ne samo napečatne pjesničke knjige. Poezija je velika odgovornost pred Tvorcem poezije. Onako kako je to Njegoš vidio. Nemamo drugog obrasca. Ne, što nemamo, nego kroz ovaj obrazac sija život, Poezija.
„Ljubeći /šta li to ubijam, šta li budim?“(M.Nastasijević). Doista na nekoliko eleptičnih Nastasijevićevih stihova mjeriće se srpska poezija dvadesetog vijeka, i do danas. Da, upravo tim bestežinskim stihovima, koji su uhvatili prvobitni Zrak. „Pogled je/ zaslepi me/ i nem“ Da, to je ta najmanja mjera!
Odnedavno je kod nas napisano mnogio religijske, „biblijske poezije“. Mnogo imitacija, mnogo odsustva žive mjere. Neki neopitni popovi i pjesnici skloni su da pjesme Selimira Radulovića vozglašavaju velikom „biblijskom poezijom“.
Neposredan razlog što pišem ove redove jeste pojava novih pjesničkih knjiga, pjesnika Vlajka Ćulafića „Kad svijetom promijenim“, Radomira Uljarevića „Škola odučavanja“ i Andrije Radulovića „Bijela pčela Volta Vitmena“. Da, i njima sam govorio da ne pišu poeziju u ovom vremenu, nego da je žive. I poslušali su me, i nijesu me poslušali. Poslušali su sebe, i nijesu poslušali. I sad imamo, što imamo. Imamo pjesme, na kojima se vide sjenke namjere da budu napisane. Imamo sjajne pjesme, koje nijesu mogle da unište te sjenke.
Vlajko je vidio svijet (i sebe u njemu), zatvoren u smrti - ali imao je i „žižak“ poezije, „što ništa sa svetom ne jednači“ (Dragomir Brajković). Ispisao je poeziju, punu gorkog osmijeha i vrtoglavog poigravanja, gledajući sebe i sve u svijetu napadnuto alom smrti. Ali, taj „žižak“, čudo nadahnute riječi, gori u pjesniku i u prostoru smrtonosnog svijeta. Vlajko svjedoči da ni u takvom prostoru nije nam oduzeta radost, jer, tu je – žižak poezije.
Radomir Uljarević, već u prvim knjigama, napisao je refrenski stih „dolazim sa one strane“. Iako uvijek lucidan, tokom svog pjesničkog vijeka, uvijek je pomalo „hramao“ dolazeći sa „one strane“. U poslednjoj knjizi „Škola odučavanja“, oslonjen ponajviše na prisustvo tajanstvene ličnosti Kosta Ninkovića, koji je, dolazeći „sa one strane“, govorio u paradoksima, i svjedočio ovdje, to što je vidio „tamo“. Radomir je sad ispisao poeziju koja je dobila novu dimenziju, - „onu stranu“. Sad, ona djeluje kao osnova „ove strane“, i neophodnost razumijevanja zagonetke koju živimo.
Gle sad pjesnika Andriju Radulovića i njegovu novu knjigu „Bijela pčela Volta Vitmena“. On ne može a da se u stihovima ne druži sa velikim pjesnicima. Njihove svjetlosne putanje su orjentiri njegove pjesničke religije. Ako postoji Poezija, u što Radulović bez rezerve vjeruje, onda je stvarni svijet, bez obzira na to koliko se pravi važan, ubitačan i slijep za poeziju – u velikoj opasnosti da se obruši u ništa. Dok je Volt Vitmen osjećao duhovnu nadmoć nad realnim svijetom, poigravajući se ingeniozno stvarima „ovoga svijeta“, Andrija Radulović vjeruje „Da svi putevi /Iz njegove kneževine /Vode na nebo“(poezije) - bez obzira na zatvorenost, ćutljivot i ubitačnost ovog svijeta i sumorne sudbine „čovječuljka“ u njemu.
Poezijo - lek si, dublje tim leka nam ne.
(Autor je književnik)