Piše: Milisav S. Popović
I naš Bog je imao oca... O tome se skromno besjedi, iz golog straha da saznanje ne poremeti poznati poredak. Jer, šta raditi s istinom ako je ne možeš podnijeti? Zaboraviti, potisnuti... izmaći se. Ljudski rod je u tome vavijeka bivao vičan. U krajnjem, ako se već ne može izbjeći, preoblikujemo nemilu činjenicu u nešto drugačije naličje - dajući joj obraz laži.
Ovo što budete u nastavku čitali biće interpretacija zapisa sa sjevera Sredozemlja, starijeg od svega nama poznatog što se ikada ljudskim znakovima ispisalo. Drevnije od riječi, a opet - življe od bilo kog nama poznatog jezika. Biće svedeno, da bi se poruka prenijela...
* * *
Postojao je ON. I dalje je tu, doduše. Predstavljao je sve. I danas je neminovnost, ali kanda nezainteresovan za ljude? Nije mogao da ima ime pojmljivo nižim bićima, pa su mu neki mudraci nadjenuli ime Ekat ili Nem. Oba se izgovaraju sa uzdahom, kako glas ne bi poljuljao njegov počinak i skrenuo pažnju titanskog oka na malenu Zemlju. Jer, sve što ga uznemiri, uništava.
Nekad je bio samodovoljan. Potom se nađe u ljubavi s najdivnijim stvorenjem u kojem se dvadeset devet kosmosa utopilo. Za nju imena nema, osim što su je ispisivali sa ONA - krupnim slovima, u rijetkim prilikama. Od ljepote njihovog odnosa svemir je počeo da se širi i razvija. Posvuda visine i dubine plaventila, s rojevima zvijezda. Neki vele da se tada čula i muzika. Bješe to doba koje je bilo i postojbina bajnih mirisa. Sva čula su mogla biti nadojena, jer je prosto Ekat bio zaljubljen i zbog ljubavi naočito dobar, pa tolika velikodušnost bi njegova volja.
Prošla su eonska vremena, a bliskost dva titan-boga samo bivala snažnija. Prođe još toliko, dok Ekat ne zaželje da ima poroda. ONA se složila, te sažela svu njihovu ljubav u jedno veliko jaje... rekla mu “Sad ga utopli”, a tren nakon toga, zgasla. Nestala u crvenim iskrama.
Ekat je pokušao da je oživi, prikupljao kosti i vene iz kičme mladih svjetova, ali nešto nalik sebi, kao što bješe ONA, nije mogao da vaskrsne ili oporavi. Titan-bog osta nemoćan i od tuge bolan, što njegova moć nije dovoljna da u postojanje vrati nešto što je trebalo da bude ljubav besmrtna. Jadikovao je i vikao. Prstima je bušio rupe u prostoru, rasuo je rojeve zvijezda, ogluvio muziku, a plavetnilo svemira pretočio u crnilo. Kako uradi tada, tako i danas osta. U nekoliko navrata je pokušao jaje da uništi - kriveći nerođeno čedo za smrt sreće sa kojom je odavno već u navici srastao. Međutim, svaki put bi se predomislio i bijesnim okom posmatrao divnu površinu zametka. Nikada ga nije dodirnuo, iako je znao da sin titan-boga neće vidjeti svijeta ako mu toplotu ne pruži. Odgurnu ga tako, skoro zgađen od dodira. Jaje se približi ogromnom suncu boje tirkiza te od njega nadoknadi svu ljubav koju ne dobi od oca. Tog jutra kada se sin pojavio, tada i nasta jutro. Bješe lijep na majku, a moćan na oca. Skoro.
Ekat mu odmah iščupa ruku, ote polovinu vida, pola sluha i reče mu “Sve dok se bezdan ne ispuni vjekova, nećeš ih dobiti nazad”. Sin pokuša da zatraži oprost zbog smrti žene koja ga je rodila, međutim Ekat mu uze jezik “ONA će za tebe ostati nepomenuta!”.
Rastao je u strahu, svjestan da mu ocu malo treba da uzme i ostalo što ga čini božanstvom. Da ne bio bio sam, u tom crnilu neba, poče da stvara svjetove i na njima sije sitne živote od kojih je tražio da ga poštuju i vole. Ipak, kako nije osjetio ljubav i dobra od strane roditelja, malo mu je falilo da se razbijesni i uništi sve svoje igračke. A onda bi pravio nove. Vremenom se izvještio. Lagano je svemir sve više imao svjetova na kojima je bujao život. Sitan, ali značajan. Onda se Ekat umiješao... počeo da proždire svaku planetu koju je njegovo dijete sročilo da traje. “Oduzeti, pa nek tuguje!”.
Sin je znao da bijes nikada neće da stane, i da ima još dosta vjekova da prođe, kako bi mu bile vraćene ruka, oko, jezik i sposobnost za slušanje. Odluči da napravi varku, pa je svakom novom svijetu dao odraz u ogledalu. Tako bi ih stvorio dva, umjesto jednog. Skoro identični, samo što odraz bješe iskvaren i zao - za kog mu ne bi bilo žao ako bi ga Ekat pojeo. I tako, dok naš Bog čeka da mu otac vrati ono što mu tijelom pripada, Ekat nastavlja da ruši sve što je ovaj stvorio.
* * *
Sad se vi pitate, jesmo li mi onda svijet koju je Bog stvorio da ga od oca sačuva, ili onaj odraz pun opačine i kvarnog kog će uskoro Titan da sažvaće?
Opet, u ovoj priči, meni nešto drugo golica maštu... činjenica da je...
I naš Bog imao majku...
(Autor je književnik)