Piše: Zoran Piperović
Da parafraziram Pekića. Politička istina nije ništa drugo do izvodljiva mogućnost u kojoj se ispoljava naša sopstvena mjera racionalizma, a racionalizam je u filozofiji politike obična metodologija održavanja na vlasti.
Sve je dakle u varijacijama i tumačenjima. Kada neko bjekstvom iz partije ostane u parlamentu kao nezavisni poslanik, on ima legitimitet da izglasa vladine predloge zakona. I to je, jelte, u redu. Ali, kada ministar sa te iste partijske liste, sa koje je bio i poslanik, ode i postane nezavistan, vlada nema legitimitet, kažu neki. Možda nema. Ali, gdje piše da ga skupština ima? Sa nezavisnima. Neko sa liste postane nezavistan tamo, a neko ovamo. Neki bjegunac nije bjegunac, a nekoga treba uhvatiti. Neće biti. Ni u pravnoj, ni u političkoj, a najmanje u moralnoj ravni. Ili ovako. Ispade da nema legitimiteta, tamo gdje više zaboli.
Činjenica da SDP sada može da sruši Vladu počiva na brojkama, nikako na principu koji ima veze sa bjeguncima. Kad već neka bjekstva legitimiše taj isti parlament, ekstenzivnim tumačenjem zakona po kojem mandat pripada poslaniku, a ministar partiji. Nije nego.
****
Na ovom mjestu najavio sam Brajovićev odlazak iz SDP-a i to nije bilo moje dobro anticipiranje, već plasiranje elementarne političke logike. Meni je ovdje drugo zanimljivo. A to je kako Mićo izda Ranka? A ovaj se potonji, zanemarivajući elementarnu istinu i podrazumjevajuću moralnost, ogriješi o Boga, kazavši kako je Mićo u predmetu Moldavke sve uradio po zakonu, a znao je kao i ja, da je počinio još nekažnjeni zločin. Na Rankovu odanost, Mićko je odgovorio platformom 45 prema 55 u podjeli funkcija. I ode Mićo. A tek će Ranko. I zašto ovo pišem.Ne znam. Možda zato da bi Ivan u budućim projekcijama iskalkulisao Mićovu osobinu. Da zna da bude „zahvalan“. Ako meni ne vjeruje, neka pita Ranka.
***
Sjedio je ispod zvjezdanog, vedrog neba. Gledao je milione (da li?) svjetlucavih, udaljenih sunaca koja su treperila tiho ne želeći da mu remete tišinu koja je pomagala njegovoj zamišljenosti. Još je u osnovnoj školi učio, ili je negdje pročitao, da ono na nebu što treperi jesu udaljena sunca, a ostalo što vidi, a ne žmirka su planete. Nije bio sumnjičav i vjerovao je sve što mu ljudi kažu, što čuje ili pročita. Ili mu se činilo da vjeruje. Razlog nepovjerljivosti nije se ticao njegovog stava o povjerenju. Umor od života lišio ga je snage koju podrazumijeva svako preispitivanje. O bilo čemu. Pa i o zvezdanom nebu. Tanki, dugi prsti u nastavku šake prošarane staračkim pjegama nemirno su se poigravali sa cigaretom, vjernim pratiocem u satima osame. Sve što ga je okruživalo, vraćalo ga je, namjerno u prošlost. U njoj je tražio smisao trenutka. Ono što se nije desilo ili što će uslijediti, nije zaokupljalo njegovu pažnju. Živio je prošlost u trenucima koje sada proživljava. Imao je izduženo lice na kojem se ispod kože nastanio umor, koji je izbijao na površinu, čak vidljiv na jagodicama. Rijetke, sijede kose, pogurenog stasa i skupljenih ramena, ličio je na čovjeka koji više ne računa na sebe. Znao je da bude mrzovoljan i taj osjećaj u sebi nikad nije volio. Prezirao je mrzovolju. Imao je običaj da se ponekad i povjeri prijateljima govoreći da nema prava da unesrećuje one koji ga vole, okrivljujući zato, zaraznost sopstvene zlovolje. Nije o tome razmišljao večeras, sjedeći ispod zvezdanog neba. A nije, da mu iskre te mrzovolje nijesu izbijale iz očiju koje su podupirali podočnjaci rođeni u besanim, često pijanim noćima, u godinama koje su prošle.
Ustao je tromo sa stolice. Bacio je pogled ka gore. Namjeran. U nadi da se večeras ne vrati u prošlost, znao je da ga ona čeka sjutra.
(Autor je advokat)