Uveliko se zahuktava evropski košarkaški šampionat. Njemačka, Litvanija, Francuska i Hrvatska su domaćini, a favoriti, oni papirnati, ili kladioničarski, igraju sa promjenljivom sportskom srećom. Srbija je nekako najubjedljivija dok Španija, zatim Italija, pa i Turska igraju toplo – hladno. Slično je u Zagrebu. Grčka diktira tempo, Hrvatska je tu, Slovenija kašlje. U Monpeljeu Francuska se zagrijava i “teroriše” rivale, Poljaci igraju solidno, Izraelci se koprcaju, a Finci koga uhvate “oderu mu kožu”.
Kako šampionat odmiče očekuju se zanimljiviji dueli i dešavanja, kako na terenu tako i oko njega. Ipak, za sada izvan terena glavna tema je ponašanje naturalizovanog Španca Nikole Mirotića. Zamislite, rođeni Crnogorac pocijepao srpsku zastavu! Skoro nezabilježeno na i oko sportskih terena! As Čikago Bulsa je krvnički pocijepao trobojku, uvrijedio naciju, bacio sjenku na sebe, karijeru, svoju domovinu..., na svoju reprezentaciju. Nije sportski postupio španski centar, ali...trebamo imati i razumijevanja za takav postupak.
Španija je izgubila važnu utakmicu protiv Italije, Nikola nije odigrao na nivou, neprijatno je dočekan na otvaranju prvenstva protiv Srbije, nije razumio o čemu se radi prilikom ulaska u tunel..., a kada je potegao i raščupao nacionalno obilježje Srbije bilo je kasno.
Zna Nikola da je pogriješio, ali zna i da osudi svoje postupke, da se izvini uvrijeđenim. Zna Nikola Mirotić šta je zastava i šta znači narodima sa Balkana. Zna da joj se pokloni..., a kada je sve tako treba mu i oprostiti. Treba ga razumjeti.
Svakome je moguće pogriješiti, sportisti posebno. Naročito kada mu ne ide. Nikoli nije išlo, napravio je glupost. Shvatio je težinu greške i traži oprost. Svaki razumni ljubitelj sporta, ali i čovjek uopšte, će mu oprostiti.
Zato, Srbi oprostite Nikoli Mirotiću. Pravi Srbin to je već i uradio!
Nije, lijepo miješati potez vrhunskog košarkaškog asa i nekih poluamatera-fudbalera siledžija. Nije mjesto, ali nekako se poklopilo vrijeme i prostor. Nije pošteno prema Mirotiću, pa makar koliko da je pogriješio, ni prema našim čitaocima, jer neki sportski anonimci uskočili su u orbitu javnosti. Ne po igri ili humanosti već po, na ovim prostorima, nezapamćenom siledžijstvu. Njih petorica napali su čovjeka. Njih petorica pozvali su za uslugu pa onda kidisali na život mirnom čovjeku koji pošteno zarađuje za sebe i porodicu. Prebili su ga skoro do smrti!
Oni negdje igraju lopte, njih sa tribina neko gleda (na sreću sve manje), oni treba da budu uzor naraštajima koji dolaze..., za njih se kaže da su sportisti. Oni imaju sportske knjižice. Oni koji prebijaju po ćoškovima!
Imena njihova ili klubova u kojima, tobože, igraju ne treba pominjati. Njihova iz prezrenja a klubova zato što je teško, ili najčešće teško “pročitati” huligane-sportiste. Njihova imena treba crnim slovima zapisati u sve sportske enciklopedije, a pravednike zamoliti da nemaju milosti za sportiste-fudbalere-pijance-razbojnike. Ni advokati, pa makar koliko bili plaćeni, treba da se kanu odbrane huligana.
Možda će neka NVO stati u zaštitu nazovimo sportistima, možda će ovo pisanje proglasiti presudom prije suđenja, možda će neko sličan njima imati razumijevanja za razularenost i razbojništvo. Možda će pravdoljubivi ići na nečiji stub srama, ali za to ne treba mariti. I ne marimo koliko ni za one što “sipaju benzin” na iskreno izvinjenje Nikole Mirotića. Takvima se nećemo razumati, a mlade treba usmjeravati da uče na greškama drugih. Da pokajnicima praštaju a siledžije preziru.
Veselin Drljević
)){kind=small}
