Praznik Vaskrsenja Hristovog je najveći praznik, praznik svih praznika. Na dan Vaskrsenja sve se sabira, tad je služba nad službama, to je događaj nad događajima jer to je naša nada da nećemo umrijeti iako ćemo jednog trenutka fizički to doživjeti, ali ta fizička smrt je zgažena, pobijeđena upravo Hristovom smrću, kaže u razgovoru za „Dan” arhijerejski namjesnik nikšićki protojerej-stavrofor Slobodan Jokić. U Vaskrsenju Hristovom, kao ni u jednom prazniku, sabira se i prošlost, i sadašnjost i budućnost.
– Ispunjava se onaj čin stvaranja čovjeka kao ikone Božije i smisla Njegovog stvaranja da zajedničarimo sa Bogom i da ta zajednica nikada ne prestaje, ne samo sa Bogom nego kasnije sa ljudima. Vaskrs je projava tog zajedničarenja i sa Bogom i sa ljudima. I u sadašnjosti mi to pokušavamo iako se Vaskrsenje faktički desilo prije 2.000 godina. Na taj praznik mi osjećamo kao da se dešava danas, ovdje i nama, i što jeste tako. I to bogosluženje, bogoslužbene pjesme i himne cijelo vrijeme, danas je dan Vaskrsenja, danas proslavljamo Vaskrs, Hristos Vaskrse iz mrtvih, danas za nas, ispunjava se cijela prošlost i svi oni koji su se upokojili prije nas, nekako zajedničarimo sa njima. Ono što jeste bitno za budućnost jeste da je to dan vječnosti, dan pobjede nad smrću kada ćemo, ako Bog da, u Carstvu nebeskom biti svi zajedno. Zato je za Vaskrs sve bijelo, zato su bijele odežde, bijeli prekrivači, sve je ukrašeno. Ljepota tog dana vječnog vaskrsenja gdje nema više ni bola, ni žalosti, ničega, nego samo gdje je Život vječni, gdje je Carstvo nebesko, gdje smo zajedno, gdje se pričešćujemo u toj svjetlosti Hristovoj i „vo vjeki” i uvijek i napredujemo u tom - ističe Jokić. Radost vaskrsenja se ne osjeća ni na jednoj službi tako jako kao na toj, prazničnoj. Protojerej-stavrofor Jokić ističe da se to stalno ponavljanje „Hristos Vaskrse radosti moja”, „Hristos Vaskrse, Vaistinu Vaskrse” - osjeća tokom cijele godine.
– Taj trenutak kad budemo, ako Bog da, našim životom i trudom i hrišćanskim vrlinama za koje treba da se potrudimo, zaslužili da učestvujemo u danu tom, onda će to da bude vječna radost. Radost nad svim radostima, ispunjenje svakog našeg traženja i brisanje svakog našeg bola i muke i onoga što nam je život donio, ali i ispunjenje svih onih radosti, svih onih traženja, dvigova, svega onoga što je lijepo u našem životu i što smo kušali na dan Vaskrsenja - kaže protojerej–stavrofor Jokić. Radost Vaskrsenja ove godine dočekujemo u potpuno drugačijim okolnostima, kao što nam je i ova Četrdesetnica posta bila možda najteža u našim životima.
– U mojih tridesetak godina crkvenog iskustva mogu reći da je ovo najteži post, a očigledno će biti i najteži Vaskrs u cijelom mom crkvenom životu. I nije to samo naš osjećaj, cijeli svijet je u toj nekoj atmosferi. Mi koji voljno postimo negdje nam je možda malo lakše. Hrišćani taj period provode u postu, molitvi, trudu da što više urade dobrih i ljepših djela i stvari, da poprave svoj život. A tako evo i svijet, doduše na silu, postio je ovaj post, da vidi da se može bez nečega. U stvari to je i smisao posta da pokazujemo da možemo bez nečega, bez hrane, bez određenog odlaska negdje - pojašnjava Jokić. Ono što je obilježilo ovaj Vaskrsšnji post, a i sam će praznik, jeste zabrana odlaska vjernom narodu na bogosluženje. Jokić naglašava da je to, nažalost, omogućeno samo sveštenicima.
– Praznina hrama se osjeća i vidljiva je, pogotovo se osjeća negdje u dubini našeg bića i duše sveštenika kad smo služili ovih dana sjećajući hrama ispunjenog radošću, molitvom, djecom, lijepim, nasmijanim i radosnim licima, a sad je bio prazan. I to je stvarno još jedan dodatak na ovo „najteži period” u našem crkvenom životu. Vidimo da ima gonjenja, vidimo da ima svega, ali nikada nisu prekidana bogosluženja, i tu je bila utjeha, tu je bio temelj - kaže sveštenik Slobodan Jokić, pozdravljajući sve radosnim pozdravom „Hristos vaskrse - Vaistinu vaskrse!”.
B.BRAŠNjO
Ne smijemo izgubiti radost Vaskrsenja
Teolog Hristo Janaras nedavno je rekao da „živimo u civilizaciji besmislenosti, nepromišljene nezainteresovanosti za suštinske stvari i očiglednog odsustva smisla i uvjerenost da se smrću sve završava...”.
– Prepali smo se, strah, od čega? Od smrti? Izgubili smo smisao za dubljim stvarima, za ljepšim stvarima, izgubili smo smisao i za porodicu i za društvo. Možda nam se zato ovo i dešava, da negdje stanemo i da promislimo i da vidimo da nije smisao u tome. Smrću Hristovom je pobijeđena smrt, kao najveći neprijatelj. I zato se izgubio i svaki strah od bilo čega. To ne znači da nećemo biti pažljivi i da nećemo paziti zato što se ne bojimo smrti. Kroz poslanice i pozive episkopa i sveštenika pozvali smo ljude da se čuvaju, da paze, da paze drugoga od njih, da poštuju mjere koje su donesene, i to da ispoštujemo da ne kažu, kao što evo navaljuju na sve strane, da je Crkva za sve kriva. Ali to ne znači da smijemo da izgubimo osjećaj radosti Vaskrsenja Hristovog - ističe Jokić.
Molitvom u dom unosimo Božiju blagodat
– Naše bogosluženje bez naroda je naša bol, ali negdje i zahvalnost Gospodu da i to nije ukinuto. Molimo narod da u postojećoj situaciji ne dolazi, da ne stvaramo probleme, da ne izazivamo da se projavljuje neka sila da nam neko fizički brani, da nam hapsi narod što nijednog trenutka ne želimo. Gospod će naći način da nas sve utješi... - istakao je Jokić.