Ciklus predavanja u susret Rođenju Hristovom u podgoričkom Sabornom hramu Hristovog vaskrsenja nastavljen je besjedom episkopa budimljansko-nikšićkog Joanikija. Uvodnik u predavanje vladike Joanikija dao je sveštenik Predrag Šćepanović, navodeći da je on vladika koji je mnogo doprinio duhovnoj obnovi sjevera Crne Gore.
Vladika Joanikije je u punoj kripti podgoričkog hrama, govoreći o Božiću, o tom susretu Boga i čovjeka, istakao da je to praznik kome se svi unaprijed radujemo i za koji se pripremamo postom i molitvom. Zanimljivo je da je u ovom predavanju vladika mnogo govorio o značaju narodnih običaja vezanih za tok posta, kao i sam Božić, odnosno njegovu simboliku. Jer, kako je naglasio vladika Joanikije, iako se često spočitava da su ti običaji trag paganizma, on je kroz svoju besjedu uspio dokazati da to nije tako, već da u sebi nose duboku, a jednostavnu, simboliku Božića – toga rođenja Bogočovjeka, Bogomladenca, i kada su se ispunila sva starozavjetna proročanstva i iščekivanja o dolasku Spasitelja svijeta i čovjeka.
Naglašavajući da i kada gradimo kuću krećemo od temelja, tako se i post i molitva, pokajanje i ispovijedanje smatraju pripremom za proslavu Božića. Taj podvig hrišćanstvo je naslijedilo iz prethodnih vjekova, no to ne umanjuje njegov značaj, jer, kako kaže vladika Joanikije, „to se pretvara u radost, u obnovljenje života, bića, i to ne samo zbog te discipline, nego zato što je to naše svjedočanstvo da to činimo iz ljubavi prema Bogu“.
- Možemo mi o postu pričati kao o odricanju, disciplini, ograničavanju, jer naravno ima i toga, ali, ogromni je dobitak, jer se malo ulaže, a dobije se mnogo. I zparavo, lišavaju se i ograničavaju se oni koji ne poste hrišćanski post, i koji nisu u vjeri. Oni su lišeni mnogo toga. I kad bi znali čega se lišavaju, svakako bi svoje navike brzo mijenjali - rekao je episkop budimljansko-nikšićki Joanikije. No, dodaje vladika, „ljudi se nekako začaure, zatvore. Sklon je čovjek tome. Kao što čovjek stalno ima potrebu da se otvara i da se mijenja i da provjerava samoga sebe, tako ima i sklonost da se zatvara. To su iskušenja kojih se moramo čuvati”. A, opasno je i ako oni koji redovno poste to pretvore u naviku.
- Post je, prema tome, stalno učenje kako se moli i kako se posti hrišćanski post - kazao je vladika Joanikije.
Dodao je da je Božić takav praznik, da mu se unaprijed radujemo i da su pripremne službe pred praznik Hristovog Rođenja – Djetinjci, Materice i Oci sjećanje na one koji su Duhom Božjim proricali Hristov dolazak, unaprijed mu se radovali, ali ga nijesu u ovom svijetu i dočekali. Narodni običaji vezivanja majki i otaca, prema njegovim rječima, ima mnogo religioznog smisla. Jer, to vezivanje svjedoči i o lancima smrti, ali isto tako postoji razrješenje, odvezivanje, oslobađanje od lanaca smrti, a to je moguće zahvaljujući Hristu i njegovoj žrtvi.
- U njima ima dosta neke narodne naivnosti i duševnosti koja uopšte ne smeta nego je i poželjna. Vjera treba da se pretoči u život i tu vidimo da naši preci, koji nijesu imali prilike da čitaju knjige kao mi danas niti da se obrazuju, niti da putuju i da vide, preko jednostavnih stvari su se doticali suštine, možda bolje i vjerodostojnije nego mi danas – ističe vladika Joanikije.
Zato je, naglašava on, pjevanje i radovanje Božiću, koje je i Njegoš opisao u „Gorskom vijencu“, nije prosto prolazna radost, nego radovanje koje je obnovljenje duše, osvećenje uma koje temelji novo zajedništvo. A, u proslavu Božića u „Gorskom vijencu” uvodi nas najveći duhovni autoritet, iguman Stefan, i to svojim najdubljim duhovnim poukama.
- Praktično sva pravoslavna vaseljena ulazi u duhovnu biografiju te svete ličnosti. To je ona ličnost koja svjedoči predanje i to je, što do skora nije bilo primijećeno, lik duhovnika isihaste. On se pojavljuje uoči Božića, uoči dramatičnih odluka. On se pojavljuje i u tu dramatiku unosi mir, unosi svjetlost, Božju svjetlost, osmišljava borbu za slobodu i uvodi u slavlje Božića u slobodi – rekao je vladika Joanikije.Ž.J.


Svetosavlje je prigrlilo badnjak

Vladika Joanikije se osvrnuo i na često tematizovanje badnjaka, čak i među teolozima, kao ostatku paganskih običaja.
- Govori se da je to nekakav narodni običaj koji se nakalemio uz Crkvu i da, pošto Srbi toliko vole taj svoj srpski badnjak, kako ga je Njegoš nazvao, mi nijesmo dovoljno hristijanizovani, da smo mi još uvijek u dobroj mjeri pagani. Sad, koliko ima paganstva i kod nas i kod drugih, stvar je za izučavanje… Može biti da smo mi taj običaj stvarno naslijedili iz nekog predhrišćanskog vremena i može biti da smo, kad smo postali hrišćani zadržavali neke stare običaje, što je ljudski… Zadržavali su ih i drugi narodi. Ali, to je bilo kao i sa ostalim stvarima našeg života. I ja tvrdo vjerujem, iako nemam neke naročite dokaze, da je to mogao da prelomi jedino Sveti Sava da se prihvati taj običaj, ali sada u ime Hristovo, jer On je sunce pravde, jer On je taj oganj koji je došao u ovaj svijet da zagrije, očisti, preporodi, osvijetli naša srca i naše duše… Važno je u ime koga se to čini i to pokazuje suštinu. I nikako, dakle, nije u redu i nije lijepo da se tek tako ignoriše i nipodaštava običaj koji smo vječito vršili u ime Hristovo i dali mnogo, mnogo žrtve da bi ga sačuvali - naglasio je vladika Joanikije.