Daj mu vlast, pa mu vidi čast. Boga mi je to davno rečeno. Gledam danas neke ljude, pokondirene, pomamljene, neuke, ali vrlo visoko uzdignute glave. Ponosno koračaju puni neznanja i samopouzdanja. Imaju teški respekt od mene, jer iskreno, treba i za to imati „žicu“. Na mom poslu imam prilike da vidim različite tipove ljudi. Od onih nježnih, smirenih, po protokolu i proceduri, koji strpljivo čekaju u redu, dok ih nepravda bije, preko onih srednje razjarenih, koji uvijek nešto kao žure, a kad izađu vanka, zapale cigaru, jer su svjesni da ih niko ne čeka i da ne jure ni za čim, do onih koji su spremni da smisle sve, slažu, odglume i improvizuju kako bi bili u pravu, pa makar na silu. Zbog ovih poslednjih se diže prašina, žuri u rješavanju svih problema, dok proceduralni, u tišini čekaju svoj red. Kako mene boli taj vid nepravde, pa onda ja, kao stalni borac sa vjetrenjačama, pokušavam da izborim pravdu i ispravim sve krive i polukrive Drine. Teško je to, gotovo neizvodljivo, ali se trudim. Posebna su mi grupa ljudi, takozvane interesdžije. To je onaj tip, beskičmenjaka, koji se uvija i previja, kako vjetar duva, poput vode su i poprimaju oblik tijela u kome se nalaze, savršeni dupeuvlakači. Ti su spremni da po cijenu života, vremena, ljubavi, prijateljstva..pregaze sve da dođu do cilja. Umiljavaju se, poslušno klimaju glavom, piju kafe po službenoj dužnosti i smiju se lošim forama. I tako se približe „žrtvi“ da oni jadnici to i ne osjete. I onda počinje ispijanje krvi, što vele na slamčicu. Jer takvi ljudi ne znaju kad je dosta i kad je kraj. Nezasiti. Smiju se, tapkaju po ramenu, obigravaju i vrebaju, profesionalno predatorski. I konačno kada dođu do cilja polako popušataju i nestaju brzinom svjetlosti. Toliko iscrpe i iscijede čovjeka, da je limun ni korica mu ostala ne bi i nju bi narendali i iskoristili. I lagani šut. Takvi svojim prijateljima daju šut karte, prije nego li se ovi osvijeste šta se zapravo i desilo. Rijetki su oni koji su pronicljivi i znaju da odluče ko ih crpi do maksimuma. E ne dao Bog takvima vlast. Oni su uvijek visoko pozicionirani, jer umiju da se druže. Stalno napreduju, mijenjaju pozicije. A ne kapiraju, il da oni sve znaju, samo se prave ludi, da su ih svi prozreli. Znate ono „otišao je davno iz sela, ali sela nije iz njega“, jednom kad se dofatilo asfalta i pozicije, pa nema toga što bih ikad unazad vratilo. Što skuplja kola, odijela, telefon, to su komple-ksi veći. Njima prvo treba pružiti jednu šansu, da se po-prave, a onda im se lijepo nasmijati i obrnuti novi list. E to ih ostavlja u čudu. Takvi jako dobro znaju šta i kad nekad da kažu, kakvim tonom, da bi se dobio poseban efekat. Da ne pominjem upornost jer ima i ona, neprimjerena, poseban efekat. Ne mjere ni vrijeme ni mjesto, samo jako, do svog cilja. E vidite, takvih me ljudi uvijek pomalo bilo strah. Da oni kojim čudom ne dobiju neka mjesta, neka zaduženja, neku moć, neku vlast, da odlučuju o meni, tebi, nama...Sa njima je vrlo teško ući u borbu, u rat, jer su nepredvidljivi, kao kameleoni, namazani svim bojama i jako prilagodljivi. Jednostavno ih treba ignorisati. Njih ne treba imati ni za prijatelje a naravno još manje za neprijatelje. Ali, daleko im lijepa kuća. I nikada se neću prestati pitati jedno, kako li im uspijeva da mirno spavaju, da vole svoju djecu, supruge, muževe..majku, il oca, kada im je duša otrovana i prljava do besvijesti. Koga li takvi iskreno vole i umiju li? Nikada ne bih voljela da budem u njihovim cipelama, koliko god su prošle i vidjele svijeta. Za mene će uvijek biti ljepši i bolji moj pošten i čist neokaljan opanak. Muka je kad se opanak ocipeli, pa zaboravi šta je nekad bio. A onda se stidi svog korijena, i mijenja dnk i lični kod da se sve tone sazna. A svijet je kao zrno bibera i stine se kad tad dokuče. Budite ono što jeste, ne glumite, jer nema pot-rebe. Ljepota je u različitostima...budite svoji..posebni..unikatni i imajte stav prema svemu. Voli vas vaša Bisa i čuvajte se ovih nespomenika.