Dobri moji nadam se da mi spremni dočekujete predstojeće praznike i da im se veselite. Ja ih volim, ali baš. Ono jeste da se za vrijeme istih nabaci koje kilo, ušuškamo se u topla gnijezda i samo klopamo, ali avaj, pa zar nije to smisao praznika da se opustimo, uživamo u iću i piću, dragim ljudima i porodici. Neke ovaj kraj stare godine baca u blagu depricu, jer razmišljaju o svemu što su planirali da urade a nisu, o stvarima koje su mogli da imaju a nemaju, rijetki su oni koji zahvale na onome što su u staroj godini zadržali, dobro zdravlje, dragu osobu, posao, prijatelje. Kad naučimo da cijenimo ono što imamo, tek tada treba da pomalo i priželjkujemo bolje i više, prije toga JOK. Eto, recimo, Bisa je svake godine kitila najljepšu jelku, tako bar ja mislim, pa sam ove godine poželjela da kupim novu, da se počastim. I kao što biva, najviše smo se muž i ja radovali novom boru, pa čak i mlađa kćer, starija je već u godinama kad joj sve to „smor“ i na moje oduševljenje samo je rekla „okej, lijepa je”. No bolje ikakva nego nikakva reakcija. I uprkos najjačoj zubobolji, išla sam i birala najljepšu jelku i izabrala je. Bol, loše raspoloženje, mukica, nisu me spriječile da je okitim naljepše do sad. E, kad smo kod zubobolje, hoću uporediću vam zub sa životom i čovjekom. Tako se Bisa uporno i do poslednjeg atoma svoje izdržljivosti borila da sačuva svoj zub. Bili su tu dani bez sna, mnogo popijenih pilula za suzbijanje bola, velika borba i trud mog stomatologa da sačuva taj zub i nakon svega i otoka i procesa, ipak sam morala da ga uklonim. Čitavih osamnaest minuta je trajalo sve od onog „dobar dan, ja došla” do „vidimo se na kontroli”. E a zašto vam ovo pričam, jer želim da uporedim moj zub sa nekim prijateljem, članom porodice, koleginicom, poznanikom, komšijom. Toliko se trudite i borite oko nečega, mučite i sebe i druge, istrajni ste u pokušavanju, ne jedete, ne spavate, boli vas. Ništa ne utiče da taj bol prestane, ni hladno ni toplo, ni ako plačete čak (o, da jesam i to vrlo često) ni to ne pomaže, i šta se dešava. Shvatate da nešto ipak nije vrijedno sve te patnje, da je taj „neko toliko kvaran” da više i ne želite da ga imate uz sebe i kraj sebe, čak hvatate sebe kako razmišljate da je jedini način da odmorite, ta eliminacija. Neminovnost, remove it, delete it, baci bre sve niz rijeku što ne valja. Tako i mi, sve što nam stvara bol, patnju, zbog čega nemamo sna, što nas opterećuje treba da uklonimo, da ga se riješimo. Pa helou , mjesec dana patnje i muke a samo osamnaest minuta je trebalo da sve to nestane i kao da nikada nije ni bilo. Bol je nestao, patnja je nestala, ostalo je samo ružno sjećanje i pouka da sve što nas muči, svako ko nas muči i čini da se osjećamo ružno, treba da nestane. Da. Da. Da nestane iz naših života, dvorišta, okruženja. Treba pokušati, ali ne i pretjerati. Što bi se mi patili za nešto što nije vrijedno i što nas ne zaslužuje. Zub, prijatelj, kolega, komšija, rođak, ko hoće, može lijepo ko neće „adio”. Eto. Uživajte u predstojećim blagim danima i puštajte vodu za svim što ide za vama a smeta vam. I ne pretjerujte, ipak se od previše šećera pokvare ljudi, pardon zubi... a oni nam trebaju i zbog osmjeha i zbog odbrane.
Voli vas vaša Bisenija