Kakav je položaj poezije, da li je ona ugrožena, kuda se zaputila i u kakvom odnosu je sa drugim disciplinama, pitanja su koja se često nameću književnim krugovima, a naročito u povodu proslave Svjetskog dana poezije, koji je svojevrsni globalni podsjetnik. Tim povodom razgovarali smo sa eminentnim pjesničkim imenima u namjeri da „opipamo puls” savremenoj poetskoj riječi.
Pjesnik, akademik Matija Bećković smatra da uprkos svemu poezija nije i ne može biti u krizi.
– Svijet je u krizi, knjiga je u krizi, izdavači su u krizi, ali poezija nije. Ona će nadživjeti i izdavače i pjesnike. Oduvijek se govori o krizi poezije, a ona se povlači ka nebu i proširuje svoje teritorije. Iza svakog pjesnika diše jedan jezik. „A tamo gdje lete krila bestjelesna/Tjelesna krila vinuti se neće” – kaže Gete – mišljenja je, između ostalog, u razgovoru za „Dan”, pjesnik, akademik Matija Bećković.
Pjesnikinja Milica Kralj poeziju poima kao znak potpune jednakosti sa vlastitim životom.
– Kao znak prisajedinjenja sa tim „najvažnijim atomom na svetu” (kako je pisala umna Isidora Sekulić), i još kao „disanje kroz ranu” i kao „ plemstvo bola” i kao božanski apsolut postojanja kroz tvorenje i kao sazviježđe opsesivne potrage za savršenom sudbinskom pjesmom u čijim slogovima i sazvučjima trepti rodna melodija. Međusobno prožimanje, preplitanje i promišljanje u nedohvatnom nizu cikličnog kretanja, počev od pjesnikove intuitivne ili instinktivne ili samozadate ili izvorne namjere, preko racionalnog traganja za oblikom iskaza koji bi u konačnom obliku morao da označi suštinu za kojom se težilo, onaj njen vid koji se može definisati i kao pisanje krvlju. A ta sintagma „pisanje krvlju” davna je priča o ugovoru koji stvaralac sklapa sa demonom kom će u zamjenu za uspjelo djelo dati sopstvenu dušu – smatra Milica Kralj.
Za nju je oduvijek i zauvijek „poezija majušno zrnce nadahnuća koje menja ukus sveta”, kako je pjevao Zagajevski.
– Danas je posredstvom interneta bučnija, nametljivo prisutna, direktnija, bezličnija. To je ona poezija koja nam se svakodnevno servira i koja nema onu misteriju, tajnu, snagu koja pomjera i ruši granice. Za razliku od tog vidljivog lica svakodnevne poezije, postoji i ono drugo njeno strasno i strastveno lice koje snagom magneta iskazuje vlastitu silinu postojanja; koja sve one dnevne, prolazne sjenke, obasjava trajnom, nezalaznom svjetlošću. I kroz tu i takvu, pravu pjesmu, pravu poeziju, govore stoljeća, govore narodi, zvijezde, uzvišena ljepota – smatra Kralj.
Naš najprevođeniji pjesnik Andrija Radulović smatra da je riječ pisca nepotkupljiva.
– Poezija uvijek objavljuje novo čovječanstvu i ide ispred vremena, mireći snagu duha i ljepotu, a kod velikana biva svevremena. Zato su naši savremenici Homer i Šekspir, Dante i Puškin, Njegoš i Gete, Bodler i Vitmen, koji nas svojim stihovima i danas opominju na vrline i poroke vremena koje živimo, i uče nas kako da budemo istinski slobodni i volimo život i svijet... Mnoge odgovore na današnja pitanja čovječanstva dala je književnost. Sjetimo se Dostojevskog i Karamazova koji kaže: „Širok je čovjek. Preširok. Treba ga suziti”. Ta tendencija kao da je danas veća nego u doba ruskog proroka Fjodora Mihailoviča! Zato, vratimo se književnosti! Riječ pisaca je nepotkupljiva, vidovita i spasonosna za ljudsku dušu i čelovječestvo – smatra Radulović. A.Ć.

---

Borbu pretočila u pjesmu
– Poezija danas, može da se tumači kao smisao života, stvarnosti, odbrane od svega onog što je kidisalo na čovjeka, tj. autora. Kod nas u Crnoj Gori, poezija srpskih pjesnika jeste odbrana identiteta, jezika, duhovnosti, tradicije. Ako katkad skrenemo u moderno, čini se da to činimo nesigurno. I ljubavna poezija prikriva svoje pravo lice, ono, koje bi trebalo da zrači nježnošću i strašću. Borba za egzistenciju i pravo da ostanemo svoji na svome, pretvorila se, bar u mom slučaju, u jednu milu srpsku pjesmu - smatra pjesnikinja Milica Bakrač.