Odavna piše stihove, još iz gimnaziskih dana u Prizrenu, međutim tada nije želio ništa da objavljuje. Poslije, u zrelosti, dr
Živko Nikolić je sve svoje zapise izgubio... U intervjuu za „Dan”, ovaj ljekar, slikar i pjesnik koji se upravo oglasio novom zbirkom poezije pod nazivom „Suguba Kosovsko-Metohijska jektenija”, govori o životu na Kosovu i Metohiji, u Rusiji i konačno o stvaralaštvu i Danilovgradu, gdje danas živi.
Pored toga što ste pjesnik, Vi ste i slikar, i ljekar. Kako se svi ovi darovi, Vaši talenti, profesije, sjedinjuju, uklapaju, dišu združeno u Vašoj svakodnevnici, životu?– Na pitanje da sam slikar i ljekar je jednostavno odgovoriti. Rekao bih da je pjesma slika sa riječima, a slika pjesma bez riječi! Ljekar je osnova moga obrazovanja koje je pomirila, na neki način, protivrječnosti u meni i omogućila da podnosim njihov pritisak uvijek prisutan. Kada sam otišao u Rusiju (predlog koji je teško bilo odbiti) da budem samostalni referent za prodaju ljekova iz naše zemlje u Rusiju, otišli smo porodično. Bilo je vrijeme raspada SSSR, ali je bio novi ambijent, bez striktnih svakodnevnih obaveza? Pogotovu tada kada sam preuzet od kompanije u ambasadu „skraćene” Jugoslavije, na mjesto savjetnika za politička pitanja, u vrijeme rata. Trudio sam se da nikoga ne savjetujem znajući bezvrijednost svakoga savjeta, ljudima koji su ubijeđeni u svoje istine, kao što sam i sam bio. Onda je došlo vrijeme za ispovijest, tako bih ja nazvao moje pjesme i moju poeziju, koju sam tada od dugog vremena počeo da pišem. Htio sam da ispovijedanjem tražim oproštaj za moju grešnu prirodu, za ono što sam uradio i za ono što sam pogrešno uradio. Sve je to pritiskalo, željelo je da izađe iz mene, ohrabren godinama koje sam imao.
U Vašoj poeziji dominantan je rodoljubivi aspekt. Iz Vaših stihova isijava ljubav prema precima, kao i prema Kosovu i Metohiji. Pažljivom čitaocu i tumaču Vaših stihova jasno je da je ta poezija poput pečata utisnuta u temelje Dečana...– Kada sam napustio mjesto šefa očnog odjeljenja u Đakovici, koje sam osnovao i u njemu radio do 1990, punih 17 godina, uradio četiri hiljade očnih operacija, na otvorenom i zatvorenom oku, bio sam jedini očni doktor u Metohiji, na odjeljenju su bili zaposleni (osoblje) sve Albanci. Pamtim događaj u kome su, toboš, trovanje imali samo Albanci. Dođem ujutru na posao, cijelo odjeljenje puno „otrovanih”. Zovu me i traže moje specijalističke preglede koji, navodno, mogu da potvrde dijagnozu „otrovanih”. Odbijam to i zovem Radio Prištinu na srpskom jeziku. Kažem da ja Ž.N. oftalmolog, sa indignaciom odbijam da postoje samo trovanja Albanaca. Potom sam glavnom medicinskom tehničaru naložio da isprazni odjeljenje i kada to učini da mi javi. Poslije toga moju ordinaciju i odjeljenje tri mjeseca nije posjetio nijedan Albanac. Moji na odjeljenju su ćutali, bilo im je neprijatno zbog svega. Onda počinju dolasci ljekara iz Srbije u pomoć ljekarima u Metohiji.
Otac je pričao o izgubljenoj kući u blizini Đakovice, i imanju koje je moja baba dobila od kralja Aleksandra, kao nadoknadu zbog pogibije djeda Andrije na Mojkovcu. Onda sam otišao u Dečane, da se vidim sa igumanom manastira
Justinom, i da tražim blagoslov jer sam htio da napustim Đakovicu. Rekao sam mu da ja ne mogu, nemam snage više, da idem na odjeljenje i uopšte da radim. Đakovicu sam napustio sa suzama. Počeo sam da radim na Cetinju, ali tamo nije bilo odjeljenja, trebalo je putovati od Danilovgrada do Cetinja, a motivacija za rad je bila nikakva....
M. MILOSAVLjEVIĆ
Istočnik u duši
Taj „istočnik” u Vašoj duši dotiče i otiče na dvije strane. Jedna je od snova, a druga od – života. Nije lako pomiriti niti odvajati snove od života, niti život od snova o čemu Vaša poezija živo svjedoči. Kako Vi kao pjesnik i kao čovjek, doživljavate tu neprestanu bitku u grudima?– Čovjek je prevashodno slabašno, samoobmanjivanju sklono stvorenje, vođeno slijepim nagonima, nerazumnim strastima i sebičnim interesima, koje živi u vlastitoj iluziji o sopstvenoj moći, moralnosti i razumu.
)){kind=small}
