Od 2003. godine kada je usvojena UNESKO-va Konvencija o zaštiti nematerijalnog nasljeđa, počelo je da se štiti i sve ono nasljeđe koje nije direktno materijalizovano, čiji produkti su vrhunski dometi ljudskog duha u oblasti znanja, mišljenja, načina posmatranja i tumačenja svijeta, sve ono što je do tada bilo isključeno iz koncepta nasljeđa. Nematerijalno nasljeđe, ističe etnološkinja i antropološkinja prof. dr Ljiljana Gavrilović, bilo je put da se vrednuje upravo ono što je obično nevidljivo – način na koji se ljudi ponašaju, na koji misle, na koji vole svijet oko sebe. Drugi važan element ovog koncepta je što bi taj proces trebalo da ide odozdo nagore – oni koji su nosioci nasljeđa, koji to nasljeđe žive, treba da ga prepoznaju i da objave svijetu da im je to vrijedno. Ovo načelo prof. Gavrilović je primijenila kao jedan od autora monografske studije „Živa lokalna tradicija: Prilog identifikaciji i evidenciji elemenata nematerijalne kulturne baštine Paštrovića, Starog grada Budve i kolašinskog kraja”, koja je nastala u okviru projekta podržanog na konkursu Ministarstva kulture Crne Gore.
Nova normalnost uslovljena pandemijom neće najbolje da utiče na očuvanje i na reprezentovanje NKN, „jer se tu uvijek radi o socijalnim praksama koje podrazumijevaju ljudsku interakciju, što je trenutno ozbiljno ugroženo”.
– Glavna ideja Konvencije je da se očuvaju lokalne specifičnosti, ugrožene procesima globalizacije. Naravno da to sadrži unutrašnju protivrječnost: globalno se insistira na očuvanju lokalnosti, međutim to je za sada jedini postojeći mehanizam očuvanja lokalnih specifičnosti, jer same lokalne zajednice, a ni države u čijem se sklopu nalaze, uglavnom nisu spremne da brane sopstveni lokalni identitet u sukobu sa „progresom”. To je proces koji se odvija širom svijeta i veoma je malo zajednica, uglavnom manjinskih kao što su australijski Aboridžini ili niz latinoameričkih zajednica, na osnovu čijih zahtijeva je čitav koncept i razrađen, koje su spremne da se istinski angažuju u zaštiti svojih načina života, vjerovanja, pravila ponašanja i svih ostalih nematerijalnih aspekata kulture (vidimo da, uprkos postojanju Konvencije, sve to širom svijeta postaje sve ugroženije – samo tokom poslednjih nekoliko godina imamo slučajeve Amazonije/Brazila, Havaja, indijanskih teritorija u SAD i, vjerovatno, niz drugih koje nisu bile toliko medijski prisutne) – kaže ugledna antropološkinja.
Smatra da bi idealno bilo da se elementi NKN-a koji postoje na području koje je sada izdijeljeno državnim granicama, zajednički predlažu kao binacionalni ili multinacionalni predlozi.
– Kako se prijava na UNESKO-ve liste i dalje shvata kao pitanje političkog prestiža (bar na Balkanu – koliko vidim u Latinskoj Americi, na primjer, taj problem se ne pojavljuje), onda je prilično teško da se ostvare konstruktivni dogovori prije prijavljivanja - ideja je: mi ćemo da se upišemo prvi, a ostali neka se priključuju ako smatraju da treba. Nisu samo gusle u pitanju – u Srbiji je bilo reakcija oko toga što je Hrvatska upisala ojkanje na UNESKO-vu listu ugroženog nasljeđa. Ono u Hrvatskoj zaista jeste ugroženo, ali je zato veoma živo i očuvano u Vojvodini, u kojoj su ga sačuvali iseljenici iz Hrvatske – ne samo izbjeglice iz ratova ‚90-tih, nego prije svega kolonisti i, kasnije, doseljenici iz ‚70-tih godina 20. vijeka – objašnjava ona.
Slovaci i Mađari su se svojevremeno sporili oko neke igre koju su Mađari upisali na listu, iako se igra i u Slovačkoj, što je i logično jer su veoma dugo bili u jednoj državi u kojoj je bila veoma ozbiljna cirkulacija stanovništva, a time i razmjena elemenata kulture, naglašava Gavrilović.
– Slučaj Bokeljske mornarice je poseban problem koji bi tražio dublju analizu, koja bi, vjerujem, zapravo pokazala pravu sliku balkanskih državnih politika prema NKN. Ne postavlja se pitanje da li je kotorsko (ili bilo čije drugo) nasljeđe dovoljno vrednovano u svjetskim razmjerama (ne može ni da bude ako se za njega ne zna), nego da li je i koliko vrednovano u lokalnim razmjerama. Koliko ljudi stvarno čuva elemente nasljeđa, koliko im oni znače i koje im vrijednosti pripisuju? Ne može se očekivati da nasljeđe bude prepoznato i vrednovano na svjetskom nivou, ako ono to nije na državnom i lokalnom, gdje zapravo jedino živi – poručuje Gavrilović.
M.D.Popović

---

Prepoznati nematerijalnu baštinu u odnosu na cjelokupnu tradiciju
– Jako je važno da se radi sa lokalnim zajednicama, da bi one prepoznale šta zapravo jeste njihovo NKN i procijenile na koji način to, njima drago nasljeđe, može da nađe mjesto u širim slikama nasljeđa - na nivou države, regiona ili generalno čovječanstva. Kako je taj rad ponovo skopčan sa finansijama, same lokalne zajednice bi trebalo da finansiraju radionice, skupove, istraživanja, predavanja, što zavisi prije svega od njihovog interesovanja za NKN i izgradnju/oblikovanje/održavanje identiteta zajednice – kaže dr Gavrilović.