„Mistero Bufo” („Mistero Buffo” - „Komični misterij”), dramski tekst italijanskog nobelovca Darija Foa, koji spada u red najizvođenijih na svijetu, preksinoć je vidjela i podgorička publika. Na scenu Dodest donio ga je glumac Dražen Šivak uz pomoć kolege, muzičara Igora Dorotića, u režiji Lee Delong, a produkciji Kazališta „Grupa” – „Triko cirkus teatra” iz Zagreba. Komad je izveden pretposljednje večeri ovogodišnje Manifestacije kamernih dramskih ostvarenja – MAKADO, pod okriljem KIC „Budo Tomović”.

„Komični misterij”, svojevrsnu pozorišnu „Karminu burana”, Fo je „sastavio” prije 50-ak godina na osnovu autentičnih srednjovjekovnih tekstova putujućih glumačkih trupa. A, aktuelnost i slobodoumnost poruka koje su uvijek na oštroj i oštorumnoj ivici smijeha i vriska, nekad bolnog, nekad protestujućeg, čini da se s ovim „starostavnim” društvenim satirama savremena publika lako poistovjećuje. Jer, pitanja socijalne pravde, ne-kažnjivosti zločina, raskoraka crkvene dogme s istinskom vjerom, voljnog i nevoljnog odnosa tlačitelja i potlačenog, nažalost aktuelna su i danas. Možda čak i uočljivije, iako su sada, kao i sve ostalo, vidljiva globalno, pa samim tim i sa smanjenom mogućnošću vjere u promjenu ili postojanje nekog drugog i boljeg mjesta za život.

No, prostora za manevar je ipak ostalo, optimistički poručuje Dražen Šivak, koji je, iako je u sali bilo svega 20-ak gledalaca, dao čitavog sebe.

– Nije dobra predstava puno ljudi u publici. Nije pozorišni događaj puna sala. Igrao sam jednu dječju predstavu samo za jedno dijete. Jer, to dijete je jedino dijete koje živi na jednom otoku u Hrvatskoj. I to je bio veći događaj od unaprijed rasprodate pozorišne sale. I to je ono što je po meni vrijedno. Cijenim svakog ko dođe na predstavu – kaže Šivak.

U jednom momentu, parafraziramo, glumac u misteriju govori da je smijeh potreban jer se njime može odagnati strah. A, koliko smo mi današnji odmakli od straha, Šivak kaže da smo u tome slični našim precima.

– Nismo se odmakli od straha. Strah nam daje izgovor da ne živimo. Ljudi ne žele pogledati u to čega se boje, neke tabue. Žele da budu mali, da neko bude iznad njih ko im govori što da rade, a i oni, da se tu i tamo malo pobune, pa da se onda povrate. Dario Fo je bio iznimka. Zašto? Za mene je velik jer nije pripadao nikakvoj ciničnoj intelektualnoj grupi koja se gnuša svijeta. On je bio pun života. Gledam snimke njegovih predstava, one koje su dostupne, i to je stvarno izvor života i veselja, a govori o vrlo, vrlo bolnim stvarima – pojašnjava Šivak.

Na pitanje, kako ipak raskrstiti sa strahom, suočiti se sa sobom i drugima, glumac kaže da univerzalnog recepta nema.

– Svako mora pronaći neki svoj način. Dužni smo sami prema sebi. Moramo se zapitati da li se ujutro možemo pogledati u ogledalo, da li možemo biti srećni, da li imamo ili nemamo izgovor zašto nismo srećni. Obično nam je kriv neko ili nešto da ne budemo sretni. A, ko nam to brani da budemo slobodni i srećni? I ta sloboda ne zavisi ni o kome i ni o čemu izvan nas. Slobodan se može biti i u ztavoru. Ljudi imaju puno slobode. Eto, mogu mijenjati i tv kanale, pa zašto to ne urade – pita i poručuje Šivak.

MAKADO je završen sinoć prikazivanjem filma „Potonja ura Njegoševa”, produkciji Centra savremene umjetnosti Crne Gore, a kao zamjena za izvođenje istoimene monodrame u interpretaciji Slobodana Marunovića. I film i drama su nastali po tekstu Slobodana Tomovića, u režiji Blagote Erakovića.

Ž.J.

---

Savremeni glumci kao gladijatori zabavljači
Replike iz predstava publiku drže na ivici plača i smijeha.

– Ono što smo mi htjeli ovim komadom, a da ne bude isuviše vidljivo, jeste da putujemo između žanrova. U jednom trenutku komedija se pretvara u melodramu, tragediju. Htjeli smo da se igramo sa svim tim stvarima, i da se gledište odjednom promijeni. Ljudi danas smijeh doživljavaju kao nešto što im pomaže da se isključe iz nečega, da ne misle. I, u stvari, glumac se stavlja u poziciju zabavljačkog gladijatora, koji služe tome da se ljudi uspavaju. A, ja na to ne pristajem. Ne mogu glumiti u serijama koje služe tome da se ubija vrijeme ispred televizora. Jednostavno ne mogu. I ako to znači da ću pred 20 ljudi igrati Darija Foa srednjovjekovne monologe putujućih glumaca, nije bitno. Nije ni drugdje puno drugačije. Jer, morate se takmičiti sa televizijom, jer ljudi uglavnom idu gledati nekog koga znaju s televizije. I ne žalim se, jednostavno to je tako uvijek bilo, ali trebamo zanti razlučiti što je što – kaže Šivak.



” Danas se glumac stavlja u poziciju zabavljačkog gladijatora, koji služe tome da se ljudi uspavaju. A, ja na to ne pristajem