Reditelj Petar Pejaković, profesor Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju, ima puno iskustva u radu sa primijenjenim i angažovanim teatrom, gdje je pozorišni iskaz prvenstveno sredstvo za pokretanje promjena i osvješćivanja aktera i gledalaca. Ovim se bavi posljednjih 15-ak godina. Raznoliko iskustvo stekao je kroz četiri pozorišna projekta sa osobama sa invaliditetom, po jedan sa osobama oštećenog vida i osobama oštećenog sluha i govora, dva projekta sa romskom populacijom, jedan projekat sa maloljetnim delinkventima, pet projekata sa djecom i mladima i jedan projekat građanske participacije, rađen u Kotoru.
– Dramskom pedagogijom se kontinuirano bavim 30 godina i tu sam nakon početnih koraka napravio zaokret ka školi glume, dramskom studiju, sa ciljem da se djeca i mladi obrazuju učeći osnovne tehnike glume i pozorišta, umjetnosti uopšte. Pritom, nije nam prvenstveno cilj da djeca steknu glumačke vještine, već je to sredstvo da se edukuju i razvijaju u zdrave, normalne i dobre ljude. I to je nevjerovatna moć, s tim se stiče sloboda, oni igrajući situacije iz života, koje se uglavnom baziraju na njihovim iskustvima, onom što je autentično, dokumentarno ili plod njihove mašte, zapravo ne vježbaju pozorište, glumu, umjetnost, nego vježbaju život. Ti rezultati su frapantni, teško sagledljivi - kazao je reditelj predstavljajući ove projekte na konferenciji „Moć kulture” u organizaciji Fondacije „Konrad Adenauer”. Da bi dali rezultate, smatra Pejaković, „ti procesi moraju da budu stalni, permanentni, da nemaju pauze, da budu na duge staze”.
– Oni traže jedno ne nametanje teme, nego osluškivanje šta je stvarno među tim ljudima, traže da nađemo najbolji način da se oni suoče sa svojim barijerama, strahom, da izađu na scenu, javno nešto kažu. Djeca i mladi preuzimaju ulogu i kroz tu ulogu kažu nešto što možda u privatnom životu ne mogu da kažu. Zapravo, preuzimajući tu ulogu, oni preuzimaju odgovornost i sposobnost da budu javni, da se čuje njihov glas, i to je nešto što je najdragocjenije - ističe dramski pedagog.
Teatrolog prof. dr Milena Dragićević Šešić smatra da u našoj regionalnoj teatrologiji nedostaje očuvanje sjećanja na ovakve „alternativne projekte”, čiji je jedan segment i primijenjeno pozorište.
– Pejaković zaslužuje da se o njegovom primijenjenom pozorištu napravi jedan doktorat, jer ima 15 projekata koje treba istražiti procesno, a tu nije poenta samo umjetnički domašaj, nego upravo i ovo - koji su padovi, metodi, istakla je Šešić između ostalog.
Pejaković je, nakon „šegrtovanja”, prvo iskustvo sa dramskim radionicama stekao 1992. godine u umjetničkom kampu na Paliću, gdje je vodio glumačku radionicu sa srednjoškolcima, izbjeglicama, koji su tih mjeseci došli iz Slavonije. Bila mu je namjera da ih, dok leže na travi zatvorenih očiju, podsjeti na pozitivne, svijetle, lijepe stvari, najljepša sjećanja iz djetinjstva. Suprotno očekivanjima, dok su ležali i slušali, odjednom su njih dvoje počeli da plaču i to se nevjerovatnom brzinom proširilo na svih 20 mladih ljudi koji su bili tu. Uhvatila ga je panika, potražio je pomoć od kolega, koji su se pobrinuli da to saniraju. Odlučio je tada da se ne bavi radionicama, ali je nakon nekog vremena shvatio da je ta radionica bila za njih inicijacija koja je ostavila traga, da je to jako moćna stvar, samo treba da se zna šta može da se uradi.
Predstavu sa Romima, sa grupom od dvadesetak ljudi od 16 do 70 godina, zamislio je kao muzički performans u kome oni izvode svoje pjesme u hard, kord, pank aranžmanima, sa koreografijom, ali je ona, umjesto da bude samo zabavna, dala dragocjen dokumentarni materijal.
Predstava „I u dobrom i u lošem putu” je za njega bila najbolja od svih predstava koje je radio, čak i u smislu pozorišta. U pitanju je rad sa maloljetnicima iz popravnog doma „Ljubović” u Podgorici, koji je donio bogat dokumentarni materijal o životnim pričama tih ljudi.
– Ta predstava koja je bila nevjerovatno potresna, čak i estetski značajna, napravila je velike turbulencije i pomake među tim mladim ljudima. Jedan od tih momaka koji je nekako nosio glavnu priču u čitavome procesu, u jednom trenutku je ispričao otvoreno sve svoje zločine koje je uradio (o kojima nije pričao), mjesec dana nakon premijere je u dosad nerazjašnjenim okolnostima poginuo, ubijen u bjekstvu. Taj tragični događaj sam uvijek nosio kao neku vrstu lične odgovornosti. Takav jedan projekat može važne stvari da pobudi u nekome, ali ako nije trajan i ako se prekine u jednom trenutku, možda je više štetan nego koristan, zaključuje reditelj.
Participativno pozorište „Kotor o Kotoru” je kroz radionice uključilo oko 20 građana različitih profesija, starosti i političkih orijentacija.
– Predstava je puno igrana, rađena je nekoliko mjeseci prije lokalnih izbora 2016. u Kotoru, i na tim izborima je vladajuća stranka izgubila. U izvještajima o razlozima zašto je to tako, među deset teza na četvrtom mjestu se našla ta predstava. Činilo mi se malo nerealno, ali mi je drago ako na taj način pozorište može da utiče na stvarne političke tokove - zaključuje Pejaković.
M.D.Popović

---

Ljubav, nasilje, politika i migracije mladih
Tema predstave „Ljubav i nasilje” sa adolescentima, u saradnji sa Kancelarijom UN u Podgorici, bila je nasilje u vršnjačkim ljubavnim vezama, dominantno nad mladim ženama, djevojkama. Kroz niz radionica sa sto mladih ljudi, sakupili su dokumentarne priče, koje je grupa njihovih vršnjaka iz Dramskog studija u formi teatra odigrala na sceni, koristeći tehnike prekidanja predstava, participacije publike. Predstava je imala pozitivan trag, proces je trajao četiri godine, igrana je preko 50 puta po školama u Crnoj Gori i završavala dugim razgovorom sa publikom. Prevelik zalogaj je, kaže, bila predstava „Kapital djeca” rađena u „Zetskom domu”, zbog premalo vremena, ograničenih termina i jurenja rezultata, što smatra veoma problematičnim u procesima primijenjenog teatra. Klasična predstava „Carevo novo odijelo”, rađena po Andersenovoj bajci, približila je djeci temu politike.