Društveno subvencionirani teatri, oni koji žive od sredstava iz budžeta, moraju imati tu vrstu odgovornosti prema svim segmentima društva, a posebno treba da budu osviješteni za one manje privilegovane - za ljude u zatvorima, u različitim ustanovama, za beskućnike, za ljude koji ne mogu priuštiti sebi dolazak u teatar, za različite manjine, koje nisu vidljive u javnom prostoru, jer upravo zbog toga jesu javna, finansirana pozorišta, kaže teatrolog Darko Lukić, profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. On je u svojoj novoj knjizi „Uvod u primijenjeno kazalište”, koja je nedavno predstavljena na konferenciji „Moć kulture: Politika i pozorište – sjećanje na stvarnost” u Kotoru, odgovorio „čije je sve pozorište”. Po riječima Janka Ljumovića, profesora na FDU Cetinje, „Darko Lukić govori o pozorištu za obrazovanje, o muzejskom pozorištu, o pozorištu okrenutom osobama treće dobi, feminističkom pozorištu, „kvir” pozorištu, o mnoštvu praksi koje tu ideju politike i teatra šire kroz pojmove koji su danas determinisani politikama širenja publike, širenja zone uticaja, što je praksa bliža nezavisnoj sceni, akterima civilnog društva”.
– Osvještavanjem kroz teatar, senzibilizovanjem javnosti da postoje brojni pojedinci i grupe kojima je naša solidarnost i razumijevanje potrebno, možemo relativno jeftino i lako, bez mnogo vremena i napora, a uz puno dobre volje, učiniti život ljepšim, jednostavnijim, sadržajnijim i bogatijim, ako govorimo o publikama i izvođačima – kaže prof. Lukić i daje primjer Kazališta slijepih u Zagrebu u kome su skoro pola vijeka slijepi igrali za slabovide, ali su se tek prije desetak godina kroz teatar slijepi potpuno drugačije pozicionirali. Nekoliko profesionalaca se volonterski uključilo u rad s tim ljudima i izvuklo iz njih nekoliko predstava koje su postale pravi hit. Do predstave „Ciganin sam, ali najljepši” u HNK-u u Zagrebu, romska zajednica u Hrvatskoj nikad nije artikulisala svoj status. Kad su u pitanju rodna prava, Nacionalni kraljevski teatar u Londonu radi na tome da ima podjednak broj žena i muškaraca u publici i na sceni, među kreatorima programa.
– Umjetnost ima moć da bude pokretač promjena paradigme kad su u pitanju rasna, seksualna, rodna politika, odnosu prema osobama „trećeg doba”, to traži senzibilisanu javnost. Tokom pandemije kovid, bezbroj puta u javnosti smo čuli odvratnu, strašnu rečenicu: „Ali od toga ionako umiru samo starci”... Mi se ne pitamo kako ova politika „rada od kuće” utiče na ljude koji jednostavno nemaju za to nikakve uslove, jer da bi se radilo od kuće, ako dvoje djece ide u školu i da dvoje roditelja rade od kuće, vi morate imati najmanje dva, ako ne i četiri računara na kojima se to radi, dvije do tri odvojene prostorije. Što ćemo sa ljudima koji ništa od toga nemaju – oni su šest mjeseci isključeni iz života ili prisiljeni neprestano se izlagati virusu, jer se ne mogu izolovati. Da ne pričamo o tome kako politika distance utiče na izolovanost osobe sa invaliditetom, koje traže svakodnevnu njegu. Kako se osjećaju ljudi u domovima za stare i nezbrinute koji su jednostavno hermetički zatvoreni od kad je počela pandemija, zabranjeno je njihovim rođacima da ih posjećuju, niko ne razmišlja šta se događa sa tim ljudima koje niko ne posjećuje – imaju li oni mogućnost da se s njima povežu skajpom ili zumom. Ovakva kriza pokazuje koliko je nužno imati senzibilizirana društva, koja će onda prepoznati da nam je svima strašno u ovakvoj situaciji, ali postoje grupe kojima je puno strašnije, kojima je nepodnošljivo, neizdržljivo, nemoguće da se nose sa situacijom – poručuje Lukić.
M.D.Popović

---

Doći do „nevidljive publike”
– Osnovna stvar je omogućiti „nevidljivim publikama”, onima koji ne mogu doći ako teatar nema rampu za invalidska kolica, ako je u teatru strogo zabranjeno uvođenje pasa koji prate slijepe i slabovidne osobe, oni ne mogu doći, ako su djeca sa poremećajima autističnog spektra na predstavi koja je izrazito dinamična, bučna, sa puno zvučnih ili svjetlosnih efekata. Vrlo rijetko se u programskim knjižicama može naći upozorenje da se u predstavi koristi strogoskop, koji je moćan okidač fotosenzitivne epilepsije, i može kod publike sa oboljenjima epilepsije da izazove stravične napade, što se i događalo. Nesvjesni smo da ljudi dijabetičari jednostavno moraju svako malo nešto pojesti.
Ako predstava traje četiri i po sata, a kultura je takva da se ne jede u teatru, mi te ljude odbijamo od teatra, jer oni odlučuju da ne dođu - kaže prof. Lukić i dodaje da nije dovoljna rampa u teatru, jer ako nema toaleta za invalide, ti ljudi neće doći, jer se ne žele izlagati neugodnostima.