Najnovija pjesnička zbirka Selimira Radulovića „Senka osmog eona”, koju je objavila beogradska „Laguna” sudeći po nagradama kojiima je ovjenčana („Knjiga godine” Društva književnika Vojvodine, „Povelja Morave”, „Đura Jakšić”, „Kondir Kosovke devojke”, „Despotica Angelina Branković”, nesumnjivo svedoči o vrhovima koje je u poetskom stvaranju dosegao naš sagovornik. Prema riječima vladike Irineja, „riječ je o rijetkoj zbirci. O duhovnom i pjesničkom trahganju i nalaženju”. Matija Bećković o svom savremeniku kaže: „U najoskudnije vrijeme koje se više ne pita čemu pjesnici, nego proglašava i kraj poezije, svjedoci smo snažne obnove duhovnog pjesništva na srpskom jeziku. U toj obnovi sve je uočljivije i značajnije pjesmotvorje Selimira Radulovića”.

Stiče se, ipak, utisak da je Vaša pjesma, postepeno, putovala prema Vašim čitaocima i da se recepcijsko-analitički krug uvećavao iz godine u godinu. Reklo bi se da niste žurili!

– Meni je bliska, u tom smislu, riječ Rajnera Marije Rilkea, poslednjeg velikog pevača. On je svjedočio da se stihovima malo postiže, kad ih pišemo rano, budući nisu osjećanja, već iskustva – radi jednog stiha neophodno je vidjeti mnoge gradove, osjećati kako ptice lete, imati smisla za onaj pokret sa kojim se mali cvjetovi ujutro otvaraju. Neophodno je, nastavlja on biti i pored smrtnika, sjedeti pored mrtvaca, imati uspomene. Tek kada one postanu krv, srastu s nama, ne razlikujući se od nas, može se desiti da, u jednom času, prva riječ jednoga stiha iskrsne među svima i poteče od njih. I ja mislim da je pjesma stvar iskustva. I po mojoj mjeri su duge kristalizacije – skupljati smisao i slast čitavog života, da bi se, na kraju, sastavilo deset redaka koji su dobri. S ovim iskustvom lako mi je da posvjedočim da su sve moje pjesme darovi Očevi. A kako sam stariji sve sam sigurniji da samo ruka smirenja može primiti darove Očeve. On nas sve daruje, ali samo oni koji prepoznaju Njegov dar, kojim nas čini svojom djecom, znaju da srce, skrušeno i smireno, On neće odbaciti. Uostalom, kad je nebo s vama zemlja i nije neko veliko iskušenje i svaka je prepreka savladiva. I svijest o nagradama i nagrađivanju je, saglasno tome, lako uravnotežiti, jer svakom dobrom djelu, kako uče Sveti oci hrišćanskog Istoka, ili prethodi ili slijedi iskušenje. Naknadna ovjera da ste ono što ste radili valjano obavili je, manje-više, pouzdan znak da niste sijali po kamenu, odnosno, da je vaša pjesma našla put do srca koje je prizivalo. Ali, i potvrda da, i u vremenu svekvariteljske popularizacije, iznjedruje, s vremena na vrijeme, neka vrsta duhovne nadmoći nad sitnom jalovom pogani u duši savremenog čovjeka. Neću preterati ako kažem da su nagrade, gdjekad, i neka vrsta spasonosnog lijeka za udarce i uboje koje ste primili, da, makar na tren, krotki i smireni srcem, povjerujete da vam ruke nisu raslabljene, a snaga umanjena. Uz dodatak, naravno – kad osvojite neke godine vijenci i nagrade hitaju ka vama, kao pčele na saće, pa se može reći da kada oformljenom i samosvjesnom piscu date nagradu da je isto kao da spasavate brodolomca koji se već dokopao obale.

U mom slučaju moguće je odmjeriti važenje osnovnog ratarskog zakona smirenih srca što iznjedruju iz naroda – kako si sijao, tako ćeš i žnjeti! Jedan od vrlinskih otaca hrišćanskog Istoka veli da je to kakvi smo, zapravo, naša sudbina, a kakvi možemo da budemo – da je to stvar duhovne prakse; kad srca, čistoga, tog malog sunca vječnosti, bez ostatka prebivamo u Ocu, imajući bjelodanu svijest o nepostojanosti koju nazivamo životom. Bez očiju molitvenih, pred demonima savremenog svijeta, savremeni čovjek se osjeća kao riba na vrelom pijesku i udaljen je, miljama, od riznice na nebesima, kojoj se lopov ne približava i moljac je ne kvari.

Pisali ste o savremenoj đavolijadi, o savremenom čovjeku kao sinu grešaka teških, koji nije u stanju da obrati pažnju na suzu, što se, iz srca, podiže, pa, kotrljajući se prema zemlji, utjehu donosi.

– Povodom pitanja posvećenog savremenoj đavolijadi podsjetiću vas na narativ o orlu i pijetlu, koji sam našao kod ruskog starca, Svetog Siluana Svetogorca. Orao se, leteć u visine, naime, naslađivao ljepotom svijeta, sve misleć na ono čega se njegovo oko nije moglo nagledati, ali misleć i na pijetla koji, osim svog dvorišta, ništa nije vidio. Odlučio je da ode do njega i da mu ispriča šta je sve vidio i doživio. Međutim, kad je sletio na krov seoske kuće i vidio kako se pijetao šepuri među kokoškama imao je utisak da je on zadovoljan. Pa, ipak, odlučio je da mu prenese dio vlastitih iskustava i znanja. Pijetao ga je slušao, ali ništa nije razumijevao – i jedan i drugi su, izgleda, polazili od toga da su zadovoljni vlastitom sudbinom. Sveti Siluan veli da je orao sličan duhovnom, a pijetao neduhovnom čovjeku. Duhovni čovjek, kao orao, leti visoko i dušom osjeća Oca našega, duša neduhovnog je prazna i rasijana. I kada duhovni i neduhovni čovjek ukrste poglede obojici je nelagodno i teško se sporazumijevaju. Bacite pogled, unazad, na savremeni svijet, i vidite šta je dolazilo s Istoka, šta sa Zapada, u minulih tri desetljeća, i procijenite gdje duhovnost stanuje, a gdje je izgnana. Ko je orao, a ko pjetao! I gdje se prostire svijet praznine, lenjosti i razvrata, svijet praznoslovlja, mnogoslovlja i štetnoslovlja, a gdje ukazuju mala svjetla koja su velika svjetla.

Za sam kraj, – riječ pisca, čovjeka knjige, bibliotekara!

– Ako sam, ispovjedajući se, u ovim prilično-nepriličnim, virusnim, danima, zasjenčio tek jedno istinsko slovo, koje će registrovati vaša duša, i duša vaših čitalaca, u kojem se sabira trajno i neizmenljivo, iako sićušan, nedostojan i neuk, bez vrlina i znanja, smatraću da nisam (prostirući pred vas svoja blaga) svjedočio iz okova koji su me vukli na dole. Moramo znati, ako u nama ima još zdravih zrna, iz kojih može izrasti novi život, da ništa od onog što se događa nije slučajno. Budućnost se, istinski, otkriva samo onome ko gleda iz dubine.

Podsjetiću, na samom kraju, na apel koji sam obnarodovao besjedom na Dan Biblioteke Matice srpske, prije dvije godine. Da bismo obnovili državu, narod, oslobodili vlastitu svijest, sačuvali dušu, neophodno je da smisao knjige pretpostavimo besmislu savremenog svijeta, besmislu tjelesnih mudrovanja, besmislu realitija i društvenih mreža. Da bi se suočili s prizorima svetospasonosnim, moramo se vratiti vjekovječitom ognjištu knjige. Nije bez razloga rečeno – između knjige stvaranja i knjige pisanja moguće je povući znak jednakosti.

Mila Milosavljević

---