Pjesnikinja Slavojka Slava Vojinović upravo je objavila novu poetsku zbirku „U krugu tišine”. Ovo je njena deseta knjiga koja će započeti put do čitalaca kada prođe korona virus i život se vrati u normalu. O novoj knjizi, motivima, ali i drugim aktuelnim temama, Vojinović govori za „Dan”.
• Vaša nova knjiga „U krugu tišine” deseta je po redu koju ste objavili. Po čemu se ona razlikuje od prethodnih?
– Teško pitanje! Svaka knjiga je pređeni pjesnički put i ona traži čitavog čovjeka. Koliko vrijedi pokazaće vrijeme. Svaka knjiga živi i knjiga je zauvijek knjiga. Moja poezija je moj život i prelivanje osjećanja. Po dubini odnosa života ova zbirka ulazi u realno, irealno i nadrealno.
• Ima li pjesnika van kruga tišine?
– Tišina je čudna tačka i u svakom pjesniku može biti prisutna i odsutna. U koraku tišine bol nade uvijek postoji. Ona hoda po minskom polju duše, linije života siječe i svima nam se desi da kompas pravog puta izgubimo. Iskonska tišina u kojoj lebdi samo vazduh postoji u duši svih pjesnika, tu gdje prolazi noć, ili život, svejedno. Putanja pjesnika često pluta i od sebe uvijek traži više. Ponekad se krug završava pod nebom, sa mnogobrojnim zvijezdama pored tihog mjeseca. Tišina je inspiracija umjetnika i svi joj požele dobrodošlicu.
• O kakvoj tišini Vi pjevate? Otkuda ta preokupacija?
– Uvijek volim da slušam tišinu jer me podsjeća da nijesam sama. Moja tišina je opušteni mir i nema oblik, inspiracija i tema književnih djela. Kroz tišinu uma ulazim u nepoznato, prepuštam se trenutku i bježim od buke. Ali, ništa ne boli kao tišina, već rekoh, ona hoda po minskom polju duše i linije života sječe. Nameće zaboravljeno sjećanje i vodi vas tamo gdje najviše boli. Bol tišine nema kofera, gradi svoje gnijezdo, okreće točak života i uznemireno zatreperi. U krvotoku života ili sajmu života tvorac je što oduzima razum, i dešava mi se da dišem kao biljka kako ne bih probudila tišinu. Ona je putnik svemirskih daljina i ostaje neumoljiva. Ali, moram da priznam da je tišina moja saveznica i sigurnost. Andrić je rekao: „Što ne boli nije život/što ne prolazi nije sreća”. Ne postoji ni jedna tišina u kojoj bih mogla da odmorim svoju tišinu i raširene ruke oko stvarnosti.
• Kako ocjenjujete savremenu književnu scenu?
– Ako nema pisaca neće biti čitalaca. Svi mi volimo da čitamo i svi pisci su čitaoci. Važno je da se ohrabre mladi pisci i da im se ne dozvoli da dođu na ivicu stvaralačke blokade.
• Da li imate uzore u književnosti?
– Svi mi imamo svoje uzore i u poetskom i u proznam stvaralaštvu. Moj uzor je Vesna Parun i često pročitam pjesmu: „Ti koja imaš ruke nevinije od mojih”, a tu su i Jovan Dučić i Ivo Andrić. Moto knjige „U krugu tišine” je Andrićeva misao: „Neću studene zvijezde i misli/Koje ne mogu nigdje da se stane”.
• Kako provodite vrijeme u doba izolacije zbog korona virusa?
– U krugu tišine živim sadašnji trenutak, uspijevam da trpim samu sebe i čekam da neprijatelj istroši energiju. Savjest raspoznaje neku drugu savjest i nemir u mir pretvara. Temelj samoće piscu odgovara jer na pragu misli i srce kleči. To što pišem u tišini neko će nekad čitati. Moje drušvo je knjiga i pripremam jedanaestu knjigu. U hodu mislim budim osjećanja i kompoziciju života pratim. U zagrljaju izolacije tišina priča misli, odašiljač frekvencije pretražuje dušu, otvara i zatvara kapiju vremena.
• Vjerujete li u budućnost knjige?
– „Svako vrijeme nosi svoje breme”. Vjera je sastavni dio čovjeka i naravno da vjerujem. Moja Vjera je gorda kao Božanstvo. Knjiga „U krugu tišine” je refleksivna građevina sa pouzdanim temeljima.
A.ĆUKOVIĆ

---