Naš filmski reditelj Ivan Marinović dane izolacije provodi sa porodicom. Kako duhovito primjećuje, s obzirom da ima dijete od nepune dvije godine, već je bio samoizolovan. Terasa je postala poligon za igru, koja je zamijenila šetnje uz obalu. Slobodnog vremena ima malo, a i to što ima ode na različite aspekte razvoja filma „Živi i zdravi”.

– Kada nemam koncentraciju onda pokušavam da barem čitam ili gledam nešto što upada u širi opseg istraživanja za kojekakve projekte. Malo i zavidim onima koji u karantinu mogu da prave filmske maratone – kaže Marinović, čiji je prvjenac „Igla ispod praga” napravio veliki uspjeh i osvojio gledaoce u regionu i šire šarmom i duhovitošću.

Polazeći od onoga kako su loša vremena dobra za umjetnost kako ocjenjujete ovo što se događa?

– Ne vjerujem da su loša vremena specijalno dobra za umjetnost. To zvuči kao nepotreban pokušaj da se haosu pronađe smisao. Kad pogledate istoriju umjetnosti, ipak je ona cvjetala tamo gdje je bilo mira, naučnog prosperiteta i para. Da Vinči i Mikelanđelo su živjeli od narudžbina, kao što i danas umjetnici mahom od naručenog posla žive. Loša vremena su loša jer donose sa sobom nestabilnost i loše finansije, pa nema ko da naručuje. Brojni će, isprovocirani slobodnim vremenom, krenuti u poetske, literarne i druge umjetničke avanture u svoja četiri zida. Taj mogući kvantitativni skok proizvodnje u raznim umjetničkim oblastima nužno ne znači i kvalitativni, ako osnovni poriv bude površni anksiozni bijeg od neizvjesnosti. O potpuno užasavajućem globalnom trenutku koji živimo treba razmisliti, kao što treba i razmisliti o svrsi djela kojim želimo da se bavimo. Najvažnije je da se primirimo i dozvolimo nauci i medicini da rade i donesu rješenje. Treba se skloniti i pustiti u prvi plan one koji nas i sad, a i inače - spasavaju. Tako da je bolja i tona nepotrebne, loše umjetnosti, ako će nas to držati u kućama, nego da širimo zarazu.

Sudeći po prvom filmu zanimaju Vas ljudske sudbine, ali ispričane duhovito, sa puno naklonosti i empatije. Da li ste isti pravac zadržali i u novom projektu?

– Zanimaju me višedimenzionalni karakteri, slojeviti i kompleksni. Oni možda ne utiču na sudbine miliona, već samo jedni na druge. Ali intenzitet im je takav da se čini kao da će svijet propasti ako ne bude po njihovoj volji. „Živi i zdravi” su jednostavna, ali vrlo intenzivna priča o jednom naopakom vjenčanju u kome likovi emotivno stradaju iz scene u scenu, uz fine mogućnosti za katarzu. Meni se čini da ćemo napraviti uzbudljiviji film, uz adekvatno njegovanje apsurda. Vidjećemo, opasno je obećavati bilo šta, dug je put do realizacije.

Scenario je materijal podložan promjenama, da li će korona virus uticati da ga doradite, nešto dodate, a ponešto izbacite?

– Dosta razmišljam ovih dana o „korona aspektu” života. Postoji šansa da se duh vremena naglo izmijeni. Moguće je da pandemija bude nova velika odrednica, koja vrijeme dijeli na prije i poslije, jer je situacija globalna i bez presedana. Što duže bude trajalo, to su veće šanse da će pandemija ući u našu kolektivnu memoriju i u sve priče (pa i u moj sledeći film) koje se vremenski lociraju u prezentu. Ilustracije ovih nekoliko godina će nužno sadržati u sebi simbole poput rukavica, maske i toalet papira, uz forsiranje socijalne distance. Ali, za sada možemo samo da spekulišemo. Još je rano. Čitava situacija mora prvo da kulminira, pa i da katarzira, da bi bilo kakva relevantna analiza mogla da se ponudi.

Koliko će aktuelni događaji omesti i otežati stvaranje filmova kod nas? Šta filmske autore očekuje u narednim vremenima?

– Podnosimo aplikacije sa partnerima ka različitim fondovima i čekamo rezultate. Dinamika mog projekta se srećom nije narušila, ali ko god je morao da odloži snimanje planirano za ovo proljeće je izgubio sredstva. Kao što su izgubili zaradu svi oni koji su u ovom periodu morali u distribuciju. Sve produkcije u regionu su stale, što će nagomilati snimanja za period kada se zabrane ukinu. To će napraviti nagli skok posla za ionako ograničen broj filmskih radnika, što može dovoditi do kolapsa niskobudžetne produkcije zbog opšteg nedostatka profesionalnog kadra. Ostalo će zavisiti od ekonomije, tj. od toga da li će doći do recesije i kako će se to odraziti na regionalne i evropske fondove i finansiranje. Kinematografija regiona je trpila ogromne posljedice zbog krize od prije deset godina, što sluti da sve može postati teže, a nije kao da je do sada bilo šta bilo lako. Dobar znak je to što Filmski centar funkcioniše i ohrabruje nas raspisanim konkursom, kao i konkurs Ministarstva kulture.

Svjedoci smo ekspanzije TV serija u regionu. Da li želite ili planirate da se oprobate i u toj sferi stvaralaštva?

– Nekoliko projekata bih volio da razvijam za TV kad se poklope mogućnosti. Interesuju me žanrovi koji u ovom momentu nisu naročito favorizovani. Možda će se prilike za egzotičnije projekte otvoriti kada ljudima dosade tanko pisane krimi drame.

Prvi film je bio uspješan, donio značajne nagrade, bio naš kandidat za Oskara. Da li je zbog svega toga teže stvarati drugi film?

– Ne bih rekao da je teže, drugačije je. Sa jedne strane nema više debitantske anksioznosti koja je bila prirodno prisutna, ali opet zahtjevi koje stavljam ispred sebe su mnogo veći nego prije. Ali to je OK. Čovjek je ionako najsrećniji kada se idealno presjeku izazov, iskustvo i talenat.

Svetlana ĆETKOVIĆ

---

Pomogla bi nam bolja saradnja javnog servisa i filmskih produkcija
Učini se da crnogoskoj kinematografiji dolaze bolji dani, ali i pored entuzijazma i ideja često se mnogi pojekti ne realizuju ili to sve ide otežano i traje predugo. Šta bi trebalo da ispraviti?

– Velika je razlika finansirati crnogorski film danas ili prije pet, šest godina. Iako su budžeti skromni, imamo veće šanse za građenje koprodukcija jer fondovi u okruženju i Evropi prepoznaju Filmski centar kao pouzdanu partnersku instituciju, a Sehad Čekić zaslužuje pohvale za vođenje centra. Postali smo svima ozbiljni partneri u kinematografiji, potrebno je vrijeme da se plodovi toga prepoznaju golim okom. Realizacija će i dalje biti teška sve dok se budžeti i našeg i fondova u okruženju ne podignu. Ambiciozniji projekti mogu da nastanu samo uz koprodukciju najmanje četiri-pet zemalja. Taj proces je spor i naporan zbog obimne birokratije, pa sve traje predugo. Pomogla bi nam bolja saradnja javnog servisa i filmskih produkcija. Dobar signal je filmski program na RTCG 2 ovih dana, koji ima gotovo istorijski značaj, jer po prvi put domaća publika može da stekne uvid u to šta se dešava u našoj kinematografiji.







”Sve produkcije u regionu su stale, što će nagomilati snimanja za period kada se zabrane ukinu. To će napraviti nagli skok posla za ionako ograničen broj filmskih radnika, što može dovoditi do kolapsa niskobudžetne produkcije zbog opšteg nedostatka profesionalnog kadra. Ostalo će zavisiti od ekonomije