Književnik Miloš Kecojević nedavno je za svoju poeziju dobio međunarodnu nagradu Beogradskog centra za kulturu, književnost i umjetnost, a dobitnik je i prestižne književne nagrade „Zaloga” Književne zajednice „Vladimir Mijušković”. O svojim djelima, nagradama, epskoj poeziji i drugim temama, Kecojević govori za „Dan”.
– Kao neko ko nije dugo na književnoj sceni, za kratko vrijeme sam dobio dvije prestižne nagrade: jednu međunarodnog karaktera za poeziju i nagradu za umjetničko viđenje zavičaja „Zaloga” za prozu. Svakako su mi obje dale „vjetar u leđa” i podsticaj za dalji rad, ali i obavezale da moram da budem postojan na stvaralačkom putu – pojašnjava Kecojević. Književna publika i uopšte javnost ga najviše prepoznaju po knjizi „Pričaj, đede”, koja govori o prohujalim vremenima, zaboravljenim pričama, obiluje arhaičnim jezikom...
– Upravo za knjigu „Pričaj đede” je i stigla nagrada „Zaloga”. Prevashodni cilj je bio očuvanje jezičkog blaga, arhaizama koji se ne koriste ili vrlo malo koriste danas, a onda i svojevrsno „oživljavanje” običaja, tradicije, pojava u društvu, istorijskih ličnosti, sa posebnim osvrtom na današnja pusta sela – kaže pisac.
Na pitanje koliko su savremene generacije svjesne važnosti takvih priča i uopšte ostanka na kolosjeku koji su im preci zacrtali, autor odgovara da se ne plaši.
– S obzirom na to da je knjiga više nego dobro prihvaćena od strane mlađe čitalačke populacije, iskreno se ne plašim, mada treba mlađima što više publikovati ovakvu vrstu štiva – pojašnjava Kecojević. Ističe da je prepoznat kao tradicionalista, ali da čita i uvažava savremene pisce.
– U našoj zemlji ih ima vrlo kvalitetnih. Komercijalizam je nešto što ne smije da prati savremene tokove pisanja, ali me raduje činjenica da svaki valjan čitalac postaje potencijalni pisac. Jeste da je danas teško doći do čitalaca, samim uplivom tehnike, pojavom interneta i virtuelnih mreža, ali knjiga je opstajala i opstaće. Siguran sam u njen opstanak i pozivam sve one koji vole pisanu riječ u odbranu knjige – jasan je Kecojević.
Ovaj pisac se bavi i pisanjem epskih pjesama, a snimali su ih narodni guslari. Takođe, izdao je knjigu epske poezije i proze „Patriotski poimenik Pive”.
– Radovan Bećirović Trebješki s pravom nosi titulu barda epske poezije. Svima nama je poslužio kao uzor i primjer kako pisati epsku poeziju. Svakako da je poslije njega bilo velikih epskih pjesnika i dostojnih nasljednika kao što su Živojin Đukanović Zvicer i Božo Đuranović, a posebno me raduje činjenica da i danas ima znatan broj epskih pjesnika koji zavređuju pažnju – kaže Kecejović. Na pitanje u čemu se više pronalazi – prozi ili poeziji, Miloš Kecojević je jasan:
– Svakako u poeziji! Pored epske, pišem i lirsku, poeme, poeziju za djecu. Poezija – to sam ja. Smatram da onakav kakav sam dok me čitate, a ne onakav kako izgledam. Što se tiče poezije najveći uzori su mi: Njegoš, Trebješki, Bećković, Šantić, Dučić, Vito Nikolić, Dušan Govedarica... U prozi su to svakako: Andrić, Selimović, Ćopić, Kapor, Kilibarda i dr. Ovo su stvaraoci sa naših prostora, ali svakako svjetski klasici su neizostavni. Ljubitelj sam i antičke mitologije. Zagledani u prošlost trasirajmo put ka budućnosti. To je neizostavna spona – zaključuje književnik Miloš Kecojević.
A.Ć.

---

Nadahnuto raspliće i zapliće putanje priče
„Neusiljenim, jednostavnim stilom koji obiluje arhaizmima pripovijeda o pustim selima, narodnim običajima, vjerovanjima, istoriji i uopšte – životu. U težištu djedovog pripovijedanja su momenti i situacije u kojima se ukrštaju motivi pravde i nepravde i gdje san o zadovoljenju pravde nije nedostižan. Pisac ulogu pripovjedača prepušta djedu koji kroz retrospekciju oživljava doživljaje iz prošlosti, uvodi čitaoca u središte priče, locira mjesto zbivanja, imenuje nosioca radnje, nagovještava ambijent u kom se priča odvija, vješto i nadahnuto raspliće i zapliće putanje priče, prenosi čitaocu sjećanja o ljudskim sudbinama i raznim događajima koje je proživio ili zapamtio, a tamo gdje je manje siguran u istinitost priče, unosi elemente legende i mita kao u pričama „Junak i vila” i „Zduvać” – zabilježio je književnik Spasoje Bajović o Kecojevićevoj knjizi „Pričaj đede”.