Pjesnik „dodira tame” i „divljeg plača” Ranko Jovović, preko „zemlje za ukop”, vinuo se u carstvo nebesko, ostavljajući srpskoj književnosti ukoričen sav onaj iskonski, lični i kolektivni bol kojim je više od pola vijeka natapao svoju stvaralačku dušu. Otišao je pjesnik „rapsodije u crnom”, pjesnik sivih snova o sreći, književnik čija lirika konačno oslobađa svu tvoračku subjektivnost.

Na vijest o njegovoj smrti oglasili su se njegovi prijatelji, braća po peru i misli.

– Srpska poezija je izgubila svoj najčistiji krik i jauk kojim se oglašavao Ranko Jovović ispod Gorice, da ne kažem iz Podgorice. U onoj knjizi, u kojoj budu sabrane „pjesme junačke novijih vremena o vojevanju za slobodu”, tu će biti i pjesništvo Ranka Jovovića, koje je vremenom dobijalo visoku moralnu i umjetničku vrijednost. Oplakivaće ga svo pjesničko bratstvo, a ja i kao rođenog brata – kazao je akademik Matija Bećković, u izjavi za „Dan”.

Predsjednik UKCG Novica Đurić ističe da Gospod određuje i redosljed umiranja, pa je i pjesniku Ranku Jovoviću odredio da to bude na dan smrti Dostojevskog.

– Svako vrijeme ima svog pjesnika. Prošli i ovaj vijek imali su Ranka Jovovića, a vrijeme koje dolazi tek će ga slaviti. Jovović i nije mnogo mario za vrijeme u kom je živio, ali ga je ono, ne njegovom voljom, proglasilo svojim pjesnikom. Klasikom. O prijatelju Ranku Jovoviću i ne može se govoriti, a da počnem od bola do bola, od patnje do patnje, jer je ispisao antologiju ličnog stradanja ukoričenu u bol i tugu i tim vezom uvrstio sebe među književne klasike. Jovović je autor četrdesetak knjiga, prevashodno poezije, a objavio je i više rukopisa u kojima se na esejistički način tretiraju književnost, kultura i aktuelna pitanja društvenog života. Jovović je poznat kao pjesnik jer decenijama slovi za jednog od najistaknutijih stvaralaca ovog književnog izraza i u našu poetsku stvarnost pojavio se izrazito individualno, reklo bi se kao dominantno poetsko ime koje kreira osoben glas. U kritici i među čitaocima važi kao predstavnik buntovnog izraza, aktivne književne riječi koja nastoji da mijenja pravila ponašanja i pjevanja. Baveći se poezijom, Jovović je postao „prevodilac” unutrašnjeg života, jedine originalne knjige sa kojom se svaki pravi stvaralac susreće. Težnja višem duhovnom izražavanju oblikovala je njegov izraz, poetski instinkt i intelektualnu artikulaciju. Kritičari su posebno isticali njegov izraziti prirodni dar koji se vremenom oblikovao u poetskom iskustvu. UKCG u nekoliko navrata predlagalo ga je za najviša nacionalna odlikovanja i za članstvo u CANU, u kojoj mu nije bilo mjesta. Znao sam to i kada sam ga predlagao, ali je volio da se i ozvaniči da srpskom klasiku nije mjesto u akademiji – kazao je Novica Đurić.

Književnik Veselin Rakčević kazao je da se teško miri sa činjenicom da je „pošao iz naših redova Ranko Jovović, bard srpske poezije, čovjek koji se svojim djelom vinuo u nadnebesje i svojim savremenim izrazom vozdigao svetosavlje do univerzuma”.

– Muški tugujem za ličnim drugom i prijateljem. Danas je tužna vaskolika njegoševska Crna Gora, ali neka nam je za utjehu Rankovo grandiozno književno djelo koje će trajati dok je narodnog pamćenja. Upokojio se veliki čovjek koji je čitavog života uspravno, časno i hrabro hodio zemaljskim šarom. Naš gubitak je nenadoknadiv, jer je bio učitelj i uzor generacijama mlađih pisaca i savremenicima uopšte. Neka počiva u miru veliki pregalac i čovjek Ranko Jovović – kazao je, između ostalog, Rakčević.

Pjesnik Andrija Radulović istakao je da je Jovović bio uvijek na strani onoga koji strada.

– Otišao je prvi moderni pjesnik Crne Gore, pobunjenik i jeretik, Ranko Jovović u čijoj riječi plamte Sloboda, Ljubav i Istina koje obasjavaju njegovu poeziju i njegovu ličnost. Na svom pjesničkom putu uvijek je bio na strani onoga koji strada, poput Ljermontova, čiju je slavu i sudbinu volio, kao što je volio, iznad svega, vladiku Rada i svoj pravoslavni rod – kazao je pjesnik Andrija Radulović.

Književnik Ilija Lakušić svjedoči o prijateljstvu sa Rankom...

– Koliko „juče” pili smo kafu i pričali o svemu, osim o smrti. Ali, eto, smrt se kloni svega, osim života. Pala je još jedna zavjesa sa poetske scene, sa „borbe neprestane” Ranka Jovovića. Kad sam rano jutros dobio vijest da se upokojio, učinilo mi se da je samo iskoračio iz one litije za koju posljednjih dana nije imao snage. Pomislio sam kako se svijet zastrašujuće mijenja. Kako je odavno kazano – sve se mijenja tako da bi na kraju ostalo isto. Kao da je doživotno osluškivao to metafizičko strujanje, taj zvuk između „biti” i „ne biti” dogorio je na pragu te vječne tajne od koje su „u grobu ključevi”. Na dan uoči odlaska dobio je drugo izdanje knjige „Ni dana bez kajanja”, kao da je htio da podvuče crtu ispod vječnog pulsiranja i povređivanja između svog i drugih života. Kao da se na zalasku učini da je grijeh i živjeti te da se samo smrću može iskupiti iz grijeha zvanog život. No i život i smrt Ranka Jovovića bili su nešto više od samog života, od traga koji tijelo ostavlja za sobom. Tako se čovjek domogao poezije, vjerujući da će ga ona izbaviti iz ralja prolaznosti i ovozemaljskih zabluda. Iz takvog ubjeđenja pjesnik se odavno preselio u svoju pjesmu vjerujući da ona dodiruje božansko bića i da će se u kobnom času spojiti sa njim. Pa neka to bude ovaj čas, neka to ne bude smrt, nego spasenje, kako je nekad pisao... Sada se već konačno može reći da je Ranko ostavio obimno poetsko djelo koje snažno pulsira na javnoj sceni srpskog jezika. Može li se sa malo poetske slobode reći da će njegovu smrt osjetiti poetski nerv našeg javnog neba? Hoće li „dodir tame” progutati svjetlosne zrake kojima je on zasipao ovaj svijet. Poetski govoreno – hoće. Ali ostaće činjenica da se ovaj pjesnik desio Crnoj Gori kao estetska pojava koja je u jednom trenutku preusmjerila poetski govor u našoj sredini, da od „Gvozdene šume” na ovamo više ništa nije bilo isto. On je uspio da svojim kontraglasom uspostavi nova pravila „igre” – kazao je, između ostalog, književnik Ilija Lakušić.

Ranko Jovović je rođen 1941. godine u Kosiću kod Danilovgrada. Osnovno i srednje obrazovanje završio je u Danilovgradu i Podgorici. Studirao je na grupi Jugoslovenska književnost i srpskohrvatski jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu.

Jovović je objavio knjige poezije: „Gvozdena šuma”, „Dodir tame”, „Jemstvo”, „Divlji plač”, „Psa mi”, „Poljubac za Anu Ahmatovu”, „Gomilanje straha”, „Zemlja za ukop”, „Crnjanski”, „Pagani pred Raspećem”, „Šta je Čovjek bez podviga Gospode”, „Mračni hljeb”, „Moj doprinos razaranju svijeta”, „Ne okreći glavu od mene, Gospode”, „Čekajući Jakobince”... Objavio je i knjige zapisa, intervjua i eseja „Neka mi ništa ne bude oprošteno” i „Doba divljanja”. Dobitnik je niza značajnih književnih nagrada i priznanja. Poezija mu je prevođena na ruski, engleski, italijanski, rumunski i bugarski. Bio je dugo godina urednik „Stvaranja”.

A.ĆUKOVIĆ

---

Kultni pisac „Unireksa”
Drugo dopunjeno izdanje knjige „Ni dana bez kajanja” Ranka Jovovića, prije par dana je ugledalo svjetlost dana u izdanju podgoričkog „Unireksa”, u renomiranoj „Zlatnoj ediciji” kojom ovaj ugledni izdavač obilježava pola vijeka postojanja i uspješnog rada.

– Vijest o smrti Ranka Jovovića, velikog pisca i jednog od kultnih ekskluzivnih autora naše izdavačke kuće, koji je svojim stvaralaštvom značajno doprinosio u proteklih pola vijeka njenom imenu i afirmaciji, primili smo s tugom i velikim bolom. Štampali smo i objavili skoro sve njegove knjige, koje čine pravu čast čitaocima, ali i našem srpskom jeziku na kom su pisane i pečatane i nedavno sve to ovjerili nagradom Ranku Jovoviću za životno djelo Zlatnim pečatom, najvećim priznanjem „Unireksa”. Jovović je bio pjesnik i čovjek koji je svojom poezijom u srpskoj kulturi obilježio HH vijek. On za nas nije umro, nego se preselio u vječnost, a u bibliotekama širom naše zemlje i planete govoriće njegova besmrtna duša – kazao je, između ostalog, direktor i vlasnik IK „Unireks” Janko Brajković.







” U onoj knjizi, u kojoj budu sabrane „pjesme junačke novijih vremena o vojevanju za slobodu”, tu će biti i pjesništvo Ranka Jovovića, koje je vremenom dobijalo visoku moralnu i umjetničku vrijednost. Oplakivaće ga svo pjesničko bratstvo, a ja i kao rođenog brata – kazao je akademik Matija Bećković