Malo je slikara koji se mogu pohvaliti da su u kratkom periodu održali samostalne izložbe u Podgorici, Novom Sadu i Beogradu. A, upravo takav poduhvat pred kraj prošle godine ostvarila je slikarka Mileva Miška Iković, napominjući da joj je samostalna izložba u Beogradu, u kome je nekad živjela i radila, ostvarenje sna. Naravno, ne potcjenjujući značaj izložbe u galeriji „Petar Lubarda”, u Srpskoj kući u Podgorici, kao ni izložbe u klubu Udruženja književnika Vojvodine u Novom Sadu. No, ono što je raduje, i ohrabruje, jeste činjenica da su bile izuzetno posjećene, iako to najčešće nije slučaj s izložbama. A, kako i neće biti posjećene, ako imamo u vidu da su slike Ikovićeve izuzetno zapažene, i da dobijaju pozitivne kritike stručnjaka, kao i umjetnika iz drugih oblasti. Tako je pjesnikinja Milica Kralj svojevremeno zapisala:
– Uhvatiti odsjaj, svjetlosne zrake, sjenku srebra mjesečine nad kamenitim pejzažima, treptaj cvjetne latice, odsutnost živih bića u prostranstvu imaginarnih predjela... iskazati nanosima boje prisutnost krhkog postojanja u svijetu premreženom svirepom javom i usudom sveprijetećeg zla... To je ta čarobna moć slika Miške Iković, snažna vizuelna predstava koja sažima unutrašnji lik odgonetanja nepojamne božanske Tajne tvorenja. Tajne iskazane fascinantnim utihlim šapatom slike - zapisala je Kralj.
Zanimljivo je istaći da slikarstvo nije bio profesionalni odabir Mileve Iković, no, uvijek je bilo njena ljubav. Ljubav kojoj se uvijek vraćala, a od kraja `90-tih u potpunosti i posvetila. Njeni prepoznatljivi motivi su mrtve prirode, cvijeće, pejzaži, a tehnika rada ulje na lesonitu ili na platnu. Vremenom, njeni radovi dobijaju smirenije tonove, a motivi su sve bliže apstrakciji.
– Uglavnom radim pejzaže, cvijeće, mrtve prirode, a imam i nekoliko aktova, ali, prosto izbjegavam da slikam nešto što je ljudska ruka uspjela da pokvari. Želim da uđem u neku prirodu gdje je sve ostalo čisto, bez ikakvog čovjekovog uticaja. To na neki način jeste bijeg od svakodnevice, od stvarnosti. Jer ponekad mislim da je ova naša stvarnost košmar. A mislim i da me boje smiruju, i ujedno pokazuju moj trenutni osjećaj, doživljaj. Prosto, svaka ta slika je neki moj trenutak, moja emocija - kaže slikarka.
Ističe Ikovićeva da bi svi trebali uvidjeti da vrijeme koje čovjek provede sa slikama, ili „družeći” se s umjetnošću uopšte, pročišćuje, ali i obogaćuje duh. I da je „samo” to dovoljan razlog da zavoli slikarstvo. Uostalom, kao i cvijeće, za koje kaže: „Jednostavno, to je ljepota, to je fantastično, i zato ga slikam u raznim varijantama. Cvijeće je ljepota sama po sebi”.
No, taj „smiraj” pomalo svojim „buntovno razbarušenim” krošnjama narušava drveće koje prikazuje na pejzažima.
– Slike djeluju smireno, umirujuće, zbog boja, nijesu šarene, jer to ne bih bila ja, ne bi ličilo na mene. Volim sklad u životu i to prenosim na slike. A, što se tiče bunta, velika je tjeskoba u meni, kao i u drugima. I, u stvari, slikanje je moj način borbe, način da prikažem borbu između dobra i zla. I hoću da prikažem da je svako dobro jače od zla i da može pobijediti. Na taj način želim da pokažem ljepotu življenja i ono što u realnosti, nažalost ne postoji - pojašnjava Ikovićeva.
Ž.JANjUŠEVIĆ

---

Nemamo naviku da posjećujemo izložbe
Zanimljivo je bilo čuti i koliko je i teško slikarima doći do galerije, a da bi prikazali svoje „druženje s ljepotom”, naročito u Crnoj Gori.
– Teško je, jer je u Crnoj Gori sve veznao za politiku. Politika je u svakom segmentu društva, od porodice pa dalje, pa tako i u umjetnosti, nažalost. Jer, umjetnost bi trebala da bude izvan svega, da čini korist društvu, ljudima, da ih duhovno oplemenjuje - kaže Ikovićeva. Dodaje, i da ljudi kod nas ne posjećuju izložbe, nemaju tu naviku, pa uglavnom dođu na otvaranje. A, tu je i ekonomski momenat.
– Narod je okupiran nekim drugim stvarima, ljudi su opterećeni, moraju raditi po dva posla da bi izdržavali porodicu i nemaju vremena za duhovno uzdizanje - pojašnjava slikarka.