Književna nagrada „Pjesma nad pjesmama”, Kluba umjetničkih duša, pripala je banjalučkom pjesniku Slobodanu Boškoviću, a biće mu uručena 14. februara, na Večeri ljubavne poezije u Mrkonjić Gradu. Bošković je nagradu dobio za poemu „Kasno leto”.
Na konkurs je pristiglo 1.500 radova od 400 autora s prostora Balkana. Među dosadašnjim dobitnicima ove nagrade su i Matija Bećković, Pero Zubac, Milan Nenadić i drugi.
– Svaka nagrada za pisca je veoma značajna i raduje, jer je ona najkraći most između pisca i čitaoca, kritičara i izdavača. Organizatori ove književne manifestacije nijesu mogli naći ljepše ime za nagradu - „Pjesma nad pjesmama”. Već samim imenom postavili su pjesniku i pjesmi najviši cilj. Pjesnici se ne pamte po zbirkama i knjigama, već po nekoliko pjesama najčešće. Dovoljna je i samo jedna pjesma ako je ona pjesnikova „pjesma nad pjesmama” - naveo je, između ostalog, laureat u izjavi za „Dan”.
„Kao i u ‚Pjesmi nad pjesmama‘, i u Boškovićevoj pjesmi – poemi ‚Kasno leto‘ neuhvatljivo je preplitanje ljudske ljubavi i ljubavi božanskog i vjernika. Kad se čita ova pjesma zaboravi se vrijeme. To je dovoljno da ona ima osoben znak, prepoznatljiv dijalog koji je uspostavljen između pjesme i bića. To je istovremeno i pjesnikova intima koja ga vodi u onu drugu stranu života, u svijet između pjesme (stiha) i bića. Ova pjesma je „slatka melanholija” slabosti prema doživljenoj ljepoti, odsanjana i pretočena u lirske slike. I sve što ovdje egzistira u ljubavi ne postoji samo zbog sebe nego i zbog nečeg drugog, možda čak i zbog vremena. Na taj način ljubav se oslobađa svih obaveza, oslabađa se ujedno i unutrašnjeg života. Pjesnik prikazuje dušu u najdubljoj suštini njene slobode. To je njeno sopstveno iščekivanje iza koje će umrijeti ‚Rekla si - vreme a ja opet umirah od ljubavi‘. Cijela poema je poetski testament ljubavi i ljepoti. Bošković traži spasenje koje i po prirodi odbija ‚Sa skladnim glasom krvi u senci nemanjićke bogomolje/ Ispod drevnih portala svetih freski i krstova/...„Tada smo prvi put svesno umirali čisti do bola/ I opet oživljavali kroz travke i zlatni pesak/ Koji je poput sunca klizio niz naša zvučna tela...‘ Značajno je što se kroz epilog ‚Kasnog leta‘ pojavio misaoni stih. Upravo taj instinkt za lirsko i misaono osjećanje jeste što pjesnik Bošković smatra da je na zemlji prisustvo neba! To je žeđ za svim onim što je izvan svijeta i što zapravo otkriva suštinu življenja. To je težnja u jednom višem zanosu duše ka apsolutnoj ljepoti”, navodi se između ostalog u obrazloženju žirija.
„Kasno leto”, bilježi žiri, otkriva duboke istine o srcu koje voli i liječi religiozne koncepcije strasti što stavlja meleme na rane. To je sukob između božanskog saznanja i ljudske slobode da bi sve što je slobodno i lijepo imalo svoj kraj. Ljepota mora biti prolazna ako želi da bude životodajna, bilježi žiri kojim je predsjedavao Radmilo V. Radovanović.
A.Ć.

---