Roman „Poslednji Svetovidov presto”, najnovija knjiga autora Rajka Palibrka predstavljen je prvi put u Kotoru kao priča o najvećim, univerzalnim moralnim vrijednostima i o izazovima sa kojima se susreću pojedinci i narodi. Knjiga je tek izašla iz štampe u izdanju Književnog kluba „Dalma”– Pljevlja, sa zanimljivom naslovnicom – unikatnim stećkom iz pljevaljskog kraja, rad Angeline Bulatović Pajović. Svemu je kriv ovaj stub, što je narod iskonski negdje sačuvao sjećanje na to šta je značio, kaže autor u razgovoru za „Dan”.
– Cijeli roman priča samo o univerzalnim vrijednostima slave i časti – simbol na naslovnoj stranici je naš zajednički, ma kako se mi zvali. Radi se o stećku, jedinstvenom na svijetu, ubrojan je među pet najljepših stećaka u svijetu, on se nažalost i dalje nalazi nezaštićen na jednom seoskom groblju. Pošto bezmalo da sam rođen pored njega, decenijama sam skupljao sve legende o njemu – nevjerovatno je koliko i dan-danas narod nesvjesno poštuje takve stvari. Ovaj stećak se nalazi u groblju starom tri-četiri hiljade godina i koje je mješovito, groblje u koje su se doskora sahranjivali i pravoslavni i vjernici islamske vjeroipovijesti, a na svijetu je jedinstveno još i po tome što se pored tog groblja održava narodni vašar i u to groblje nikad niko nije sahranjen na Vidovdan, objašnjava Palibrk i dodaje da, s obzirom na tematiku, knjiga je posebno interesantna upravo ljudima koji su izvan svog zavičaja, ne samo Pljevljacima. Iseljavanje je karakteristika sjevera Crne Gore, posebno Zatarja pljevaljske opštine, što mu je bila inspiracija za ovu knjigu, da ovoj i nekim budućim generacijama bude podsjećanje šta se sve nalazi u toj „zabiti”.
– Pljevlja su sredina sa izuzetnim sveobuhvatnim kulturno-istorijskim nasljeđem i poznavajući sve to, baveći se godinama ovom temom i sažimajući svo to znanje, mnogo veće i mnogo poznatije sredine mogle bi da zavide Pljevljima. Pljevaljski kraj je centar srednjovjekovnih država, nekad nemanjićke, nekad bosanske, nekad Stare Hercegovine u vrijeme Vukšića Kosača, tu se prelamaju civilizacije, tu se prelamaju religije. Ono na čemu sam posebno radio, a nije mi bilo teško, to je jedna osobenost pljevaljskog kraja, a mogla bi se modernim jezikom izraziti – jedna multietnička, multikonfesionalna tolerancija kakve, siguran sam, nema nadaleko. U svom romanu sam potencirao to i naveo sam niz sjajnih primjera, neka ostanu zapisani za buduće generacije, kazao nam je autor romana. On navodi primjere slave i časti naših ljudi - igumana Serafima Džarića, pašu Bajrovića, paše Selmanoviće i brojne druge, ali i žene kao sasvim ravne, a nerijetko i dominantne u odnosu na muškarca - Kruna, Zada Vinareva, Seja, Milica Boljanova, Ramiza, Radina, Rada, Radinka, Dragina...
Prije par godina Rajko Palibrk se predstavio zbirkom poezije „Kako smo voljeli i umirali”, a sada ga upoznajemo i kao vrsnog pripovjedača. Stil Rajka Palibrka je po svemu osoben, ničim ne podražava poznate pisce, već krči sopstveni književni put, ističe recenzent mr Bojan Strunjaš i objašnjava da roman „Poslednji Svetovidov presto” uveliko prevazilazi lokalne okvire književnosti, te da „je satkan od istorije i fikcije, a protkan tananim nitima poezije”, te se čitalac stalno pita gdje je granica između stvarnog (istorijskog) i nestvarnog (imaginarnog). Milan Knežević, recenzent, dodaje da je vrijedno pažnje i poštovanja autorovo izmaštavanje potpuno originalne i samosvojne vizije.
M.D.Popović
)){kind=small}
