Završnica renomiranog Filmskog festivala u Nišu značajna je po tome što je upravo film našeg istaknutog reditelja Radoslava T. Stanišića „Neprilagođeni, filmski grof”, o čuvenom reditelju i profesoru Milu Đukanoviću imao svjetsku premijeru na tom festivalu. O utiscima sa Festivala, novom ostvarenju, radu, ali i stanju u crnogorskoj kinematografiji, Stanišić govori za „Dan”.
– Utisci su sjajni i potpuni. Te večeri 31. avgusta, u Nišu, pripala nam je čast da zatvorimo 53. filmske susrete na čuvenoj „Tvrađavi” u gradu Cara Konstantina. Naime, FF u Nišu zajedno sa Pulskim filmskim festvalom najstari je i najznačajni u ovom dijelu jugoistočne Evrope. Iako smo bili van konkurencije Direkcija Festivala i umjetnički Savjet Festivala, koji su inače odlučili da moj film „Neprilagođeni, filmski grof” ima premijeru na Trvđavi, nagradila je naš film. Dodijeljeno je, specijalnim priznanjem za originalno ostvaren lik glumcu Miroslavu Raduloviću za ulogu reditelja Mila Đukanovića. Inače, filmski festival u Nišu je festival glumačkih ostvarenja i nagade pripadaju samo glumcima. „Neprilagođeni, filmski grof” bio je na Tvrđavi jedini predstvanik iz Crne Gore i RTCG u čijoj je produkciji i realizovan.
• Premijera je bila u Nišu... Kada i gdje će biti u Crnoj Gori?
– Što se mene lično tiče ja sam želio i želim da moj film ima premijeru u Crnoj Gori. Razgovarao sam na tu temu, na njegov predlog, sa generalnim direktorom RTCG, Božidarom Šundićem. RTCG je producent filma, i ono što vam mogu sa zadovoljstvom reći, je da smo na obostrano zadovoljstvo uz profesionalno uvažavanje postigli dogovor da crnogorska premijera bude u Podgorici. Traba pozdraviti što menadžmen RTCG prepoznaje i želi da podrži ovakve i slične projekte u svojoj produkciji, što je veoma važno za naš sveukupani kulturološki kontekst.
• Nakon „Visokih hrastova”, sada i film o Milu Đukanoviću. Da li je savremena Crna Gora svjesna doprinosa tih ljudi, sa obzirom na siromašnu filmsku istoriju?
– Nisam siguran da ih se sjećamo u pravoj mjeri i da smo ih stavli na pijedastal koji su oni zalužili od pedestetih godina prošlog vijeka, na ovamo, mada su oni i bez nas, svojim filmovima obezbijedili svoje najvisočije mjesto u istoriji crnogorske kinematografije: Đurović, Stojanović, Đukanović, Šaranović. Profesor Milo je ugaoni kamen crnogorske kinematogtrafije. Uostalom, on je svoja prva dva igrana filma „Ne diraj u sreću” iz 1961. i „Muškarci” iz 1963. godine realizovao u produkciji Lovćen filma. Zajedno sa Ratkom Đurovićem i Velimirom Stojanovićem, Đukanović pripada fazi (pred)moderne poetike i poslije rodonačelnika crnogorske kinematografije, koji su zapravo nosioci oslobađanja estetike predstavlja treći ugaoni kamen temeljec, reditelj širokog zanimanja i visokog umjetničkog senzibiliteta. Pofesor Đukanović, nikoga nije javno volio, niti mrzio, nije trgovao svojim emocijama. Milo Đukanović je bio čovjek u punom smislu te riječi: ličnost, posebna, rijetka ptica. Čovjek sa osobinama u starinskom smislu – i za vazda. Bio je otmen, odan i privržen ljudima koji su ga voljeli. Neprilagođen, darovit čovjek s najboljim osobinama soja iz kojeg je izrastao. Grof sa Čeva. Ali, kocka mu je bila dokolica i – velika strast. Profesor je bio personifikacija Alekseja Ivanoviča – kockara iz strasti. Aleksndar Saša Petrović, reditelj, veliko ime jugoslovenskog filma, nikada nije komentarisao svoje kolege, ipak, jednom je rekao: „Đukanović je jedan od najtalenatovanih reditelja u Jugoslaviji, i prava je šteta što sve radi sam protiv sebe”. Upravo su ova imena uz četvrti kamen Radomir Bajo Šaranović obezbijedili i umjetnički kredibilitet naše kinematografije
• Na čemu trenutno radite, imate li u planu neki sličan projekat?
– Završio sam scenario i nadam se da ćemo u oktobru u produkciji RTCG početi snimanje novog dokumentarnog filma sa elemntima igrane strukture „Poslednji filmski romantik” film o Radomiru Baju Šaranoviću. Četvrti ugaoni kamen. Podsjećanja radi, Radomir Bajo Šaranović bio je crnogorski pozorišni, televizijski i filmski reditelj, scenarista, profesor Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu. U svom plodnom i raznovrsnom stvaralačkom radu bavio se literaturom, prevođenjem, publicistikom, filmskom i pozorišnom kritikom. Dobitnik je brojnih nagrada u zemlji i inostranstvu: Trinaestojulske nagrade Crne Gore, Srebrne arene u Puli, Srebrna medalja, Beograd – 1970, 1972, Prva nagrada publike za film „San” u Skoplju...
• Koje Đukanovićevo ostvarenje biste izdvojili?
– Teško mi je izdvojiti, možda, „Inspektor”. To je film iz 1965. godine, rađen po scenariju Vlastimira Radovanovića. Inspiracija za scenario bio je Gogoljev „Revizor” i francuske filmske komedije. Simpatični i smiješni junak Boda, u berbernici nalazi tuđu legitimaciju. Kada se slučajno njome posluži biva prihvaćen kao – inspektor. Od tog trenutka prolazi kroz razne zaplete, otkriva mahinaciju u jednom preduzeću i pomaže da se uhvati krivac. Inspektor se sjajno uživio u ulogu, ali na kraju, ipak i u njemu otkrivaju lažnog inspektora. Međutim, sve što je učinio dovoljno je vidljivo i pozitivno i spasava ga zatvora. „Inspektor” je vrlo poularan i uspješan film u ono vrijeme u Jugoslaviji. Od ovog filma reditelj Đukanović preferira komadiju apsurda sa elementima groteske sa već sjajnim Cicom Perovićem i Jelenom Žigon u glavnoj ulozi. Ovo je bila vema spretna, aktuelna i priločno ležerna komedija zabune o lažnom inspektoru, koja se na kraju razrješva bez većih potresa. Pogotovo što je cijelo zbivanje podređeno zamisli i neobičnoj glumačkoj pojavi Slobodana Cica Perovića. Profesor Milo je bio majstor apsurdnih i latentno-komičnih situacija i atmosfere. On je težio da se kinematografiju odvoji od politike. Zapravo, to je bila predigra novog filma u kojoj se među prvima pojavio Milo Đukanović, a on je bio talentovan i spreman da slijedi novi filmski pravac u Jugoslovenskoj kinematografiji. Đukanović je za režiju filma „Inspektor”, te 1965. u Puli dobio specijalnu nagradu za režiju. Svakako je tu četvrti Đukanovićev film „Palma među palmama” iz 1967. godine. Ovo je priča gdje Bivša prostitutka svoju „radnu karijeru” završava kao pralja, traži penziju za svoj nekadašnji, minuli „rad”, što joj socijalizam, naravno, svojim humanim principima, ne osporava. Da bi ostvarila svoje pravo, potrebna su joj dva svjedoka, a ona ih ima daleko više. Ali, niko neće da svjedoči. Čitavo jedno društvo pokazuje svoju sebičnost, lažni moral, predrasude, licimjerje. Nažalost, ona umire ne ostvarivši svoju veliku želju. Glavnu žensku ulogu tumačila je veliko ime jugoslovenskog glumišta Mira Stupica. Melodrama koja ostavlja mučan utisak sa efektima u pojedinim scenama, jer se suviše insistiralo na nesreći jedne žene, koja je zapravo posjedovala više ljudske dobrote negoli sve njene ugledne – licimjerne mušterije. Reditelju je ovaj film bio povod za analizu društvenih odnosa. Naravno, to je bilo ono vrijeme za koje nismo sigurni da je bilo pogodno za razumijevanje njegovih filmova. Vrijeme kada su se više cijenili partizanski i angažovani, filmovi o radničkoj klasi, nego priče o pojedincima sa margine. U takvoj društvenoj atmosferi ovakve teme su teže prolazile. Zato film nije prikazivan nekoliko godina. Međutim, kada je konačno privi put osvanuo na velikom platnu, novinari koji su pratili filmsku proizvodnju u Jugoslaviji bili su na strani reditelja Đukanovića. Nije im bilo jasno zašto je taj film sklonjen od publike. Svakako bih izdvojio kultnu Seriju ’Kamindžije’ koju gledaju rado sve generacije. Serija i dalje ostvaruje izuzetno veliku gledanost koja ni sada, posle toliko decenija, nije izgubila ništa od svog sjaja, što je, pored sjajnih glumaca posebno i Milova zasluga – zasluga njegove duše, njegovog srca, koje je kucalo svom svojom toplinom za naše junake. Pisac neiscrpne imaginacije Danilo Kiš, kada je doznao da je njegov prijatelj teško bolestan napisao je „Išao je kroz život kao mudrac, kao stari mudrac. Pomiren sa smrću i izmiren sa životom, imajući u svom kratkom i bogatom životu kao jedinu prtljagu svoje duhovno bogastvo”.
A.ĆUKOVIĆ

Vjetar u leđa

• Kako ocjenjujete stanje u crnogorskoj kinematografiji?
– Osnivanjem Filmskog Centra Crne Gore, njegovim radom i vrlo profestonalnim odnosom menadžmentskog tima, napravljen je veliki iskorak za kinematografsku djelatnost. To je vrlo ohrabrujuće i vjetar u leđa prevashodno za sve sineaste iz Crne Gore.