Način na koji funkcioniše umjetnička ekipa okupljena u „Teatru Okret“ iz Beograda, radeći po principu građanskog udruženja, može da posluži kao primjer modela za rad i drugim mladim, ali i starijim glumcima, koji nemaju posla. Ovaj model omogućava im da uz angažovanje sopstvenih kreativnih potencijala, uz dobar izbor repertoara, sa ciljanom publikom, naprave svoju produkciju, a kada se kvalitetom nametnu, kao što je slučaj sa komedijama „Kir Janja“ Jovana Sterije Popovića i „Sumnjivo lice“ Branislava Nušića, onda pozivi pristižu sa svih strana.
-Pošto nas zaista ima dosta, a produkcija je prilično mala, pogotovu u pozorišnim kućama, manje je posla a mnogo više nas – glumaca, u Srbiji je sve više popularan ovaj model funkcionisanja i među starijim kolegama, a i među mlađima. Prezadovoljni smo, zato što smo uspjeli, mada na mišiće, za razliku od mnogih kolega, dosta igramo, konkretno, sada u proteklih mjesec i u narednih mjesec dana ukupno ćemo imati preko 20 izvođenja, što je i retkost, s obzirom da nemamo neke velike producente i organizatore. Jeste mnogo lakše biti u nekoj instituciji, primati platu (pa sad – da l` se radi da l` ne...), ovo je ipak teže, međutim, iskreno, mnogo slađe, kad se ovako malo pomučimo i sami napravimo nešto i znamo da je to naš lični uspjeh. Najljepše je kad nas traže i zovu da nastupamo, kaže za „Dan“ Marko Nikolić, glumac i reditelj iz „Teatra Okret“. Osnovali su „Teatar Okret“, 2012. godine kao udruženje i svi rade sve- voze kombi, pakuju opremu, montiraju, biraju muziku, adaptiraju tekst, režiraju...
-Malo duže nam je trebalo da pripremimo tu prvu predstavu i onda kad smo „uhvatili zalet“, spremili smo ovu drugu. Nadam se da ćemo ove ili najkasnije sledeće godine izaći sa trećom. Držaćemo se u početku programa iz školske lektire, a kasnije možda pređemo i na neke drugačije forme. Mi smo svi diplomirali u istoj godini, „klasići smo“- nas četvoro- Marija Ćeranić, Mila Vranešević, Nikola Krneta i ja smo diplomirali 2004. godine u klasi profesora Feđe Stojanovića/Mihaila Vukobratovića, a koleginica Danijela Tanasković je iste godine diplomirala kod prof. Predraga Ejdusa. Radili smo i sticali iskustvo u Narodnom Pozorištu, u Beogradskom dramskom, Madlenijanumu, Pozorištu na Terazijama, Jugoslovenskom dramskom, Pozorištu „Boško Buha“, a ovdje, u „Teatru Okret“, napravili smo jednu zajedničku priču, jer je to bila želja i volja svih nas, objasnio je Marko Nikolić. Sve izvedbe, u njihovoj produkciji „Kir Janja“ i „Sumnjivo lice“ prvi put u Crnoj Gori, naišle su na odličan prijem u Bijelom Polju, Herceg Novom, Kotoru i Tivtu, glumci su prijatno iznađeni dobrom posjetom i fenomenalnom reakcijom publike. Publika voli da čuje i vidi predstave „koje su urađene klasično, bez nekih većih intervencija, igranja sa vremenom, epohama i vađenja iz konteksta“. Kao primjer navodi da se predstava „Sumnjivo lice“ trenutno u Beogradu igra u sedam-osam postavki, ali nijedna od njih nije rađena u izvornom obliku.
-Niko od autora tih postavki nije ostao dosledan epohi i slovu kako je napisano. Mi se trudimo da to ispričamo tačno, jedino što moramo da prilagodimo broj lica broju aktera, mi smo ovih 12-13 likova, koliko ih ima u izvornom tekstu, prilagodili na sedam- nas petoro igra sedam uloga – dvoje kolega igrea po dvije uloge. Napravili smo te neke scene koje smo morali da snimimo, kako bi stigli da se kolege presvuku, međutim, to su sve „uslovnosti“, ali je ispalo i atraktivno rješenje, jer je to publici interesantno, kazao je Nikolić, misleći na insert sa projekcijom u stilu „nijemog filma“, na svjetlosne efekte, teatar sijenki.
-Opšti utisak svih nas je da smo naišli na jako lijep i topao prijem publike i domaćina i nadam se da će biti prilike da to i ponovimo. Podgoricu, Nikšić, Danilovgrad, Budvu i još neke gradove smo ostavili za jesen, možda u oktobru, novembru. Već smo u pregovorima za jedno pet-šest izvođenja u Crnoj Gori. Poslije ove turneje vraćamo se u Beograd, sljedeće nedjelje idemo u Vrnjačku Banju, pa u Kosovsku Mitrovicu –Gračanicu, a za tri nedjelje, 4, 5. i 6. juna smo u Mađarskoj – Deska, Lovra i Budimpešta, gdje igramo na srpskom, za naše ljude u dijaspori, kaže Nikolić.
M.D.Popović