Književno ime filozofa Dragana Lakićevića je Gordin Lakas. Pod svojim pravim imenom objavio je knjige iz područja istorije političkih ideja, metodologije i ekonomije („Ogled o ustanovama slobode”, „Filozofski izvori političkog mesijanstva”, „O haosu i bezumlju”, „Metoda i politika”, Arhipelag Balkan). Preveo je sa engleskog „Pretpostavke i pobijanja”, „Objektivno znanje” i „Lekcija ovog veka Karla Popera”. Pod pseudonimom je objavio „Gradove i druge priče” (Politika 2007), „Spidijevu filozofiju” (Paideia 2010, prevod na njemačkom Golubooks 2014) i „Adresar” (Paideia 2015). Autor je mnogobrojnih članaka i eseja u stručnim i književnim časopisima.
Sa Draganom Lakićevićem Lakasom razgovaramo povodom njegove upravo objavljene knjige „Portret političara u mladosti”, koja govori o Zoranu Đinđiću iz blizine, od njegovog dolaska u Beograd do ulaska u politiku na samom kraju osamdesetih. „Portret političara u mladosti” je uzbudljiva knjiga o jednom dobu i o jednoj generaciji razapetoj između ideoloških sila svog vremena i ličnih planova i stremljenja.U izdavačkoj kući „Arhipelag” pojavila se Vaša knjiga. Na koricama je slika Zorana Đinđića. Šta nam ovaj naslov donosi novo, s obzirom na znatan broj knjiga njemu posvećenih?
– Dobro postavljeno pitanje. Kako je govorio moj prijatelj, profesor književnosti Ljubiša Jeremić, knjiga ima smisla samo ako se donosi nešto novo. A ja bih dodao, a ne sto puta prežvakano. U tom smislu rekao bih nekoliko riječi da opravdam svoj rukopis. Prvo, ovo je djelo sa pretenzijama da bude svojevrsni roman, a ne publicističko ili istoriografsko djelo: premda zasnovano na činjenicama, ono ima unutrašnju fabulu. Opisao bih ga kao bildungsroman – roman o uzrastanju i formiranju ličnosti: u ovom slučaju riječ je o našem uzajamnom odrastanju i uticajima. I još nešto drugo, ne manje zanimljivo, a to je osvjetljavanje široj publici jedne uglavnom nepoznate biografije. Njegova mladost koja se po mnogo čemu nevjerovatno razlikuje od doba zrelog političara.
· Šta ih to, po Vašem mišljenju, suštinski razlikuje?
– Vidite to je vrijeme studentskog bunta u kome je Đinđić aktivno učestvovao. Dakle, okvirno period 1971-1977. Kao student Filozofskog fakulteta bio je niz godina među glavnim akterima odbrane svojih profesora od harange tadašnje vlasti, organizator demonstracija, sastavljač deklaracija i proglasa... Bio je suđen u Ljubljani zbog Deklaracije tri filozofska fakulteta (Beograd, Zagreb, Ljubljana) o formiranju autonomne studentske organizacije, strastveni zastupnik ljevičarskih ideja i kritičar države. Znajući većinu učesnika tih burnih vremena – Vladu Mijanovića, Goranka Đapića, Mišu Stojanovića, Jelku Kljajić, Lina Veljaka,... da ne nabrajam, mogu reći da je to bilo vrijeme političke čednosti i nevinosti. Skoro svi učesnici bez razlike strasno su branili ideale pravde i jednakosti, solidarnosti, bez obzira na naciju i porijeklo, nemajući u vidu bilo kakvu ličnu korist. Bili su spremni na žrtvu i ostali neokaljani – što je od devedesetih godina, uvođenja demokratskog pluralizma postalo nemoguće.
· Kako to objašnjavate? Znači li i to da postoje dva Đinđića: „mladi” i „zreli”?
– U neku ruku da. Razumljivo onaj „zreli” je iznikao iz ovog prvog, koga ja opisujem. Promijenile su se fundamentalno okolnosti tokom jedne decenije. Ne pišem o njima, ali nije na odmet da napomenem - na scenu u Jugoslaviji je stupio nacionalizam u formi šovinizma i to najviše kod raspada ranije političke nomenklature. To je bio „odgovor” na veliki broj teških problema: ekonomska stagnacija, netrpeljivost vladajućih struktura, jak pritisak Regana na zemlje Trećeg svijeta i uništavanje njihovih privreda. Zatim, kao što znate, pod pritiskom zapadnih demokratija uveden je politički pluralizam: i to u najnepovoljnijim uslovima – pod sjenkom nadolazećeg rata. U tim potpuno novim uslovima, sada zadojen konzervativno-liberalnim idejama, pojavljuje se Zoran Đinđić kao jedan od lidera „građanskih” stranaka. Ali, usput, kao neophodan ali opasan bagaž, stizalo je i obilje novca i svih onih koruptivnih elemenata koje su valjda u zapadnim demokratijama uobičajeni. No, kako je to uvijek u politici, niko ne može da vlada, a da ostane nevin.
· Da se, ipak, vratimo glavnom karakteru u „vreme mladosti i nevinosti”. Šta ste Vi to otkrili, što nismo znali?
– Moj cilj nije bio da otkrivam već da opišem kako smo se formirali i po čemu je Zoran bio osoben. Pišući ovu knjigu shvatio sam da su veliki ljudi posebni od samog rođenja. Nose u sebi nešto što drugi nemaju, i to samo slijep ili zavidan čovjek ne može a da ne primijeti. Zorana znam još od gimnazije: nije trebalo da prođe ni nedjelju, dvije, a da shvatim da je on znao mnogo više od nas, da je, iako stigao iz bosanske provincije iz Travnika, načitaniji, bistriji, zainteresovaniji i ambiciozniji od svih ostalih učenika. Kasnije na fakultetu, gdje je konkurencija bila mnogo žešća, on je bio ne samo izuzetno politički aktivan, nego i sjajan student. Ne toliko po ocjenama koliko po brzini studiranja, izuzetno nadarenim objavljenim tekstovima, polemikama sa profesorima, interesovanjem za druge stvari – književnost, film, politička zbivanja u Latinskoj Americi. Jedna od njegovih velikih vrlina je bila što nas je, svoje kolege, nesebično podsticao. Možda neću pretjerati da kažem da je sudbinski uticao na moje intelektualno formiranje: izbor filozofije, književni uticaj, kontakte, postdiplomske studije. Puno mu dugujem i na ovaj način sam želio da osvijetlim bolji dio njegove prirode.
· Znači li to da postoji i onaj drugi?
– Postoji, baš kao kod svakog čovjeka. Niko nije ni svetac, ni anđeo. Kao što je imao vrlina, imao je i mana. No, pišući knjigu shvatio sam da su i te mane često bile životno važne za njegovu nevjerovatnu uspješnost. On je stalno u svemu birao prečice, zaobilazio uobičajene procedure, preskakao zabrane... Mnogi su se moralno zgražavali, pa čak i ja, koji sam imao za nijansu više razumijevanja jer sam mu bio dužnik. No, na kraju krajeva, ovo je roman, a ne apologija, pišem o živom čovjeku. Da je sve uradio bez mrlja i raznih snalaženja, nikada ne bi postao istorijska ličnost. Nijedan uspješan čovjek nije svetac, da ne zaboravimo. No, iako sam možda ovom knjigom okrnjio njegovu bronzanu statuu u čijoj sjenci stoje raznobojni poklonici (čestiti vjernici kao i bašibozuk svih vrsta), vjerujem da sam mu, ipak udahnuo život i osvijetlio ga kao čovjeka od krvi i mesa.
· I na kraju, odakle ime Dragan Lakićević Lakas?
– Pa, suđeno mi je da se predstavljam u dvije verzije: kao Dragan D. Lakićević u naučnim publikacijama, dok sam pseudonim Lakas odabrao za svoje literarne radove, da bih se što jasnije distancirao od mog mnogo poznatijeg imenjaka i prezimenjaka iz svijeta književnosti.
R.K.

Aktivan naučni rad

Prof. dr Dragan Lakićević je rođen 1952. godine, a diplomirao filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1979, magistrirao na Odsjeku za savremenu filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1985. i odbranio doktorsku tezu na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1991. Izabran je za asistenta na predmetu Savremena filozofija na Institutu za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Novom Sadu 1986. godine, a 1992. u zvanje docenta. Od decembra 1993. zaposlen je na Institutu za evropske studije u Beogradu. Titulu naučnog savjetnika dobio je 2008, a 2009. redovnog profesora.
Bavi se aktivnim naučnim radom od kraja osnovnih studija. Osnovna područja naučnog rada obuhvataju sljedeće oblasti: savremena filozofija, istorija filozofsko-političkih ideja, metodologija društvenih nauka. Objavio je sedam stručnih knjiga: „Ogled o ustanovama slobode”, „Filozofski izvori političkog mesijanstva”, „O haosu i bezumlju” Arhipelag Balkan, „Metoda i politka - Globalizam i terorizam” (sa D. Nikolićem) i „Teoretičari liberalizma” (koautori I. Vujačić i B. Stojanovićem). Napisao je više od stotinu članaka u priznatim stručnim časopisima, monografijama i zbornicima radova. Uređivao je nekoliko naučnih zbornika, član redakcija i izdavačkog savjeta nekoliko časopisa i izdavačkih kuća. Preveo više knjiga sa engleskog jezika (Pretpostavke i pobijanja, Objektivno saznanje, U traganju za boljim svetom, Lekcija ovog veka – Karla Poper.