Premijerom Šekspirove „Zimske bajke” koja će biti izvedena sjutra uveče Crnogorsko narodno pozorište ispraća staru i dočekuje 2018. godinu. Režiju ove drame koju je čuveni engleski pisac napisao na zalasku života potpisuje poznati bosanskohercegovački reditelj Dino Mustafić. U ovom čitanju „Zimske bajke” igraju Zoran Vujović, Žana Gardašević Blatović, Slaviša Čurović, Srđan Grahovac, Jelena Nenezić Rakočević, Dejan Ivanić, Aleksandar Gavranić, Andrea Mugoša, Ana Vučković, Danilo Čelebić, Nikola Perišoć. Petar Burić, Gojko Burzanović, Dragan Račić, Julija Milačić, Jelena Minić, Radmila Čolić, Mirko Vlčahović, Stevan Radusinović, Srđan Tošković, Smiljana Martnović, Anđelija Rondović, Jovan Dabović, Filip Đuretić i studenti specijalističkih studija glume na FDM na Cetinju Marko Todorović, Vanja Jovićević, Milica Šćepanović, Anđela Radović i Vukan Pejović.
– Riječ o specifičnom tekstu iz dva dijela. Počinje tragičnim aktom ljubomore sicilijanskoga kralja prema svom najboljem prijatelju, kralju Bohemije, jer je umislio da je ovaj počinio preljubu sa njegovom suprugom. Ta misao mu pomuti um. Zatim gledamo kako jedna pogrešna odluka vodi ka nizu tragičnih poteza za njega, porodicu i zajednicu – objašnjava Mustafić.
Režijom „Zimske bajke” osvijetlio je zanimljivu ideju slavnog dramatičara – iskupljenje i pokajanje. Predstava postavlja pitanje da li su oni mogući u odnosu na prethodno iskustvo i da li je vrijeme zapravo samo istorija niza pogrešnih odluka koje se ne mogu popraviti.
– Mislim da iz naše balkanske perspektive i iskustva možemo da posvjedočimo da su mnoge godine za nama pojeli skakavci, kako to kaže Pekić. Bile su lišene smisla, postale su crne epohe naših života. Mi ovim Šekspirovim komadom vidimo da čak i elementi fantazmagorije, koji dominiraju drugim dijelom predstave, mogu da budu vrlo pesimistične. Ako posmatrate vrijeme kao žal za nekim prošlim vremenima onda treba i te kako biti oprezan i razmisliti za kojim mi to vremenima žalimo – poručuje Mustafić za „Dan”.
Ovo čitanje „Zimske bajke” pokreće i pitanje šta se događa sa društvom kada ono galopira ka kataklizmi, i da li možemo pobjeći od istorijskih okvira koje su često plod posljedica grešaka onih koji odlučuju o nama, ističe reditelj.
• Kada smo mi u pitanju, čini se da je svaki odgovor na ova pitanja negativan?
– Nažalost, osjećamo određenu sjetu koja su iza nas zato što još uvijek nemamo mogućnost za kritičku percepciju onoga što je bilo, jer ovo što nam se događa danas nas u svakom smislu uznemirava. Imamo utisak da se ništa ne kreće naprijed nego naprotiv, da nam se ciklično loše stvari ponavljaju. Još ako ste skeptik, kao što sam ja, za tu militantnu tezu da je svaki naredni dan neki napredak, onda razloga za skepticizam ima prostora i te kako.
• Kako birate tekstove koje ćete režirati?
– Sa izborom teksta počinje režija. Volim da dikustujem o tekstovima, da sa ljudima koji vode teatre u kojima režiram pronalazim razloge za našu autorsku motivaciju i korelaciju sa publikom. Jer, izbor teksta mora da polazi od konteksta i toga što bi ta predstava trebala da poruči. Razlozi da se rade klasici Šekspir, Čehov, Ibzen, Strinberg, i antički pisci, ima na pretek. To je materijal u kojem pronalazimo izvore mudrosti i odgovore za sve nejasnoće i sukobe u kojima živimo. Ako su 18. i 19. bili vjekovi nacionalnih identiteta, mitova i građanskog društva, 20. je bio period izgona, progona, globalnih ratova i koncentracionih logora, onda je ovaj 21. počeo osjećajem straha od terora. I u svim tim prelomnim epohama vraćamo se klasici, koja je postala dio naše tradicije i uporište svake avangardne misli.
• Kako se ljudi od pozorišta snalaze u situaciji u kojoj im političari „uzimaju” hljeb iz ruku?
– Istina je da realnost često zna da nas iznenadi. Stvarnost oko nas je brutalno surova. To nas obavezuje da u pozorištu uvijek budemo istiniti i konkretni. Vjerujem da teatar mora da ponudi alternativni model mišljenja, ne samo da mora da bude kritično ogledalo svog vremena, nego bi trebalo da pored estetskog bude i dubokoetički čin. Teatar mora da postane prostor socijalnog dijaloga. Mnogi su predviđali da će sa novim medijima teatar zamrijeti, marginalizovati se i nestati. Ali vidimo da teatar i te kako ima publiku, a i vidimo da je ona željna prostora koji posjeduje neku vrstu sakralnosti i ritualnost u koji može doći i u njemu tražiti suštinu i odgovore do kojih ne može doći u svakodnevici. Tako da vjerujem da je pozorište prostor više sfere duhovnosti u kojoj čak upadi realnosti, često prepuni dramatičnosti, ne mogu ugroziti našu osnovnu misiju – da sa publikom podijelimo emocije, strahove, zebnje i nade.
• Iz toga proizilazi da vjerujete da pozorište može da promijeni svijet?
– Ko ne vjeruje da teatar može da promijeni pojedinca, to jest onog gledaoca koji dođe na predstavu, onda nema razloga da se bavi ovim poslom. A to vam je kao da mijenjate kosmos, zato što je svaki čovjek u sali mikrokosmos za sebe. Vjerujem da ako promijenimo sebe možemo primijeniti i društvo. Teatar zna da bude čudesno uzbudljiv, da pored ljepote plemenitosti i uzvišenosti nas uči i saosjećanju i da bide koristan u tom smislu da osvijeli trenutak u kojem živite, da vam poruči u to da nikad niste sigurni u svojoj ušuškanost i da u jedom trenutku može da vam se dogodi da neko zakuca i na vaša vrata.
S.ĆETKOVIĆ


Pozorište može da promijeni pojedinca

– Srušile su mi se iluzije koje sam nekad gajio da jedan jedini umjetnički akt može da pokrene ozbiljne društvene procese, jer kad se sjetim nekih predstave devedesetih sa tako jasnom antiratnom porukom i gromkih aplauza i katarze publike, vjerovao sam da rat nije moguć. Ali su me demantovale granate i vojnička čizma. Dakle, ne može umjetnost dobiti tu bitku, ali može mijenjati pojedinca