Povodom pitanja koje je Adrijan Vuksanović, zastupnik Hrvatske građanske inicijative u Skupštini Crne Gore, postavio juče Dušku Markoviću u okviru Premijerskog sata, reagovala je profesorka istorije Marija Saulačić, konzervator savjetnik u Upravi za zaštitu kulturnih dobara Kotor. Ona u otvorenom pismu upućenom Markoviću navodi da je pitanje bilo u vezi sa „prećutkivanjem doprinosa Hrvata u stvaranju i očuvanju Bokeljske mornarice”.
– U govoru ste spomenuli da „Kolo sv. Tripuna upućuje na neraskidive njegove veze sa prostorom odnosno posebnim lokalitetima staroga grada”. Moram vas upoznati da kolo ne upućuje ne neraskidive veze sa prostorom, nego na neraskidive veze sa poštovanjem zaštitnika grada sv. Tripuna - mučenika kroz svih XII vijeka u čiju se čast igra. U to su se mogli uvjeriti svojim prisustvom zadnjih godina najveći zvaničnici Crne Gore – navodi Saulačićeva, između ostalog, u otvorenom pismu koje prenosi portal radio Duksa.
Ona navodi u pismu da je Bokeljska mornarica 2013. proglašena za nematerijalno kulturno dobro od nacionalnog značaja za Crnu Goru, a isto tako Kolo svetog Tripuna i Tripundanske svečanosti su uvrštene na listu nematerijalna baštine Republike Hrvatske (nosioci su Hrvatska bratovština Bokeljske mornarice 809).
– Nažalost, u pripremi materijala i ispunjavanju predviđenih formulara-nominacionog dosijea za upis Bokeljske mornarice Kotor u Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne svjetske baštine UNESCO-a, ja kao istoričarka zaposlena u Upravi za zaštitu kulturnih dobara u Kotoru i Bokeljka starosjedilac, čiji su preci utkali svoj dio u Bokeljsku mornaricu nisam pozvana da učestvujem u radu, niti sam znala da se dosije sastavlja. U tom periodu sam dobila zadatak da Pljevaljski lisnati sir, i Ribarenje „Kalimerom” u Ulcinju zaštitimo i uvrstimo u nematerijalnu kulturnu baštinu Crne Gore. Zar ne bi bilo logičnije i normalnije da ja, kao Bokeljka, i jedina istoričarka u Upravi za zaštitu kulturnih dobara budem uvrštena u sastavljanje dosijea o Bokeljskoj mornarici, a ne o Pljevaljskom lisnatom siru za koji su drugi kompetentniji – navodi se, između ostalog, u pismu.
Saulačićeva navodi i da u dosije nije uvrštena vrlo bitna tema povezanost Bokeljske mornarice i sv. Tripuna koju je objavila u Zborniku radova sa Međunarodnog naučnog skupa „Dvanaest vjekova Bokeljske mornarice fides et honor Kotor, 2010 godine”.
– Sama Skupština Bokeljske mornarice Kotor nije pripremljena transparentno, jer su materijali o nominaciji Bokeljske mornarice podijeljeni na samoj Skupštini svim članovima Bokeljske mornarice, pa je potpuno normalno da se 17 stranica formulara za nominaciju koje je komisija radila nekoliko mjeseci nisu mogli proučiti niti o njima odlučivati na samoj Skupštini, na što je većina članova i dala primjedbu. Slijedom navedenih činjenica sasvim je logično da ako su članovi Kotorske, tj. Bokeljske mornarice kroz cijelu dvanaestovjekovnu istoriju bili povezani sa slavljenjem kulta sv. Tripuna – zaštitnika Kotora i Boke kotorske, da su najvećim dijelom bili katolici, da su takođe kroz cijeli period uz mnoge druge nacionalnosti bili u najvećem dijelu Slaveni - Slavjani, da se buđenjem nacionalne svijesti sredinom 19. vijeka najveći dio njih izjašnjavao kao Hrvati, i da su do današnjeg dana kao aktivni članovi najbrojniji upravo Hrvati, i da postoje udruženja Bokeljske mornarice u Hrvatskoj, pa je sasvim normalno da i Republika Hrvatska kao matična zemlja svih Hrvata, pa i Hrvata Bokelja, zajedno sa Crnom Gorom u kojoj se danas nalazi Bokeljska mornarica, predloži je za nominaciju u listu UNESCO-a – navodi istoričarka.
Takva nominacija je, napominje Saulačićeva, po formularu moguća.
– Na taj način će biti još prihvatljivija i vjerodostojnija. Ona će biti i na tradiciji stihova Kola sv.Tripuna, koja su navedena i čl. 7 prošlog Statuta Bokeljske mornarice iz 2011 godine: „Uljezimo svi ukolo, rukama ruke pružimo, pokažimo svim okolo da slogu bratsku vriježimo”.
R.K.