Dijete, jednoga dana pjevaćeš Salomu. Onda list gore, list tamo i gotovo, rekla joj je Bahrija Nuri Hadžić kada se naš slavni sopran Radmila Bakočević nećkala da li da prvi put izađe na scenu u helankama, kao paž u „Don Karlosu” 1955. godine. Ostalo je više od istorije – nastupi u Skali, Metropolitenu, uloge Norme, Tatjane, Madam Baterflaj, Abigail sa kojom je i završila karijeru 2004. godine. I, tu nije kraj, primadona je danas sa titulom emeritusa i na Velikoj sceni Narodnog pozorišta obilježavajući 60 godina umjetničkog i 40 godina pedagoškog rada nastupom u „Profesorki sa ljubavlju” sa nekadašnjim studentima pokazala da virtuoznost traje, ne samo kroz anale u koje je ušla za života, te razne novinske, video, muzičke zapise već i studente koji slijede njene pjevačke ideje.
U jednom krokiju za „Dan” primadona dočarava onaj svijet velikih kojim je suvereno koračala kao operska zvijezda svjetskog renomea i uloge koje su je obilježile.
Krenimo od spektakla. Takav je za operskog pjevača nastup u novogodišnjoj noći u Skali. U Milanu se 31. decembra u očekivanju nove 1972. godine pod svod ove svjetske kuće sjatio sav krem-de la krem ili ono što nazivamo džet-set.
– Tu i sljedeću Novu godinu dočekala sam na ovoj sceni pjevajući prvi put Normu, a drugi Tosku. To je jedan od onih uzbudljivih događaja koji ti obilježi život, jer svako od nas želi, sanja da se pojavi nekada ili baš u toj večeri na tako velikoj sceni kao što su Metropoliten, Skala, Baljšoj teatar, Koven Garden, Bečka državna opera. Moja porodica je bila sa mnom, suprug i kćerka i po spuštanju zasvjese otišli smo kod Franka Korelija u kuću dočekujući zajedno s njim i njegovom suprugom te dvije Nove godine, dvije nezaboravne večeri moga života i karijere - prisjeća se Radmila Bakočević.
Upravo Norma koju pominje kao prvu ulogu koju je na Gala koncertu pjevala u Skali kažu da je obilježila njenu karijeru, da je bila posebna u toj ulozi koju je otpjevala čak više puta nego Marija Kalas. Tako je muzikolog maestro Dancuzo, koji se bavi isključivo Belinijom muzikom u Kataniji, gdje je i rođen majstor opere, napisao prateći izvođenja svih kompozitorovih djela da je Belinijevu heroinu najviše u svijetu pjevala Radmila Bakočević.
– Kada sam počela da pjevam Normu u Bariju s Del Monakom bilo je pet predstava plus dvije generalne probe. Između predstava sam putovala u Torino, gdje sam imala druge probe, tako da sam za mjesec dana otpjevala 10 predstava Norme, dvije sjedeće probe sa orkestrom i dvije generalne. To je skoro nezamislivo, ali sam uspjela... Da sam morala da otpjevam 10 predstava različitih kompozitora u tom roku sigurno da ne bi bilo jednostavno, a ne bih ni prihvatila – priča operska diva.
U ovoj ulozi nastupila je umjesto Monserat Kabalje. Imale su potpisanih šest predstava u Skali i isto toliko u pariskoj operi. Kabalje je trebalo da pjeva tri na jednoj tri na drugoj sceni, ali se razboljela i naša diva je otpjevala njene dvije predstave.
- U beogradskoj Operi pripremala sam „Maskenbal” s fenomenalnim rumunskim dirigentom Traeleskom. Bila je u toku generalna proba. Zovu me iz direkcije i kažu da imam poziv iz Pariza. Javim se. Čujem molbu da u šest sati pjevam Normu u pariskoj Operi. Kažem im da sam na generalnoj probi, da ne znam kako ću da stignem. Odgovor je bio: „Ne brinite, poslaćemo avion”. I poslali su. Izvukli su iz muzeja kostim Marije Kalas i pjevala sam u njemu. Uz odlične kritike, u „Figarou” sjutradan izašla je i rečenica: „Kada se pojavila na sceni kao Norma mislili smo u trenutku da prema nama ide Marija...”– prisjeća se momenata vezanih za Normu koju je otpjevala više od 500 puta na raznim scenama svijeta.
Nevjerovatno mnogo različitih uloga, iznijetih na poseban umjetnički i vokalni način, jer joj je glas omogućavao da pjeva od Pučinija i Verdija, preko heroina Štrausa i Vagnera, pa Rimki Korsakova, Smeterne, Čajkovskog do Belinija i Donacetija. I dok je kritika poistovećuje sa Normom, partneri Radmile Bakočević kažu da je za njih ona bila Mini u Pučinijevoj „Djevojci sa zapada”, priči o izgubljenim dušama na obodu znanog svijeta, o smjehu u suzama, egzotičnoj i dirljivoj. Prvi put je „Djevojka sa zapada” izvedena u Metropoliten operi 1910. godine, a Radmila otkriva svoj susret sa Pučinijem.
- Verujte mi „Turandot”, takođe opera Đakoma Pučinija, je jako teška i malo je pjevača koji je pjevaju. I tu sam napravila jednu grešku poslije Norme. Abado je bio tada umjetnički direktor, koji mi je ponudio da pjevam Turandot, ali sam odbila uz izvinjenje da je za mene za tu operu još uvijek rano. Bio je u čudu, kako onda pjevam Normu. Konstatovala sam da su to dvije različite stvari i da je za Normu potrebna posebna tehnika. Hoću da naglasim da sam mnogo predstava ispjevala i da nisam platila, što se desilo mnogim pjevačicama poslije Norme, jer su ostajale bez glasa– ispričala je primadona.
Prisjetila se kako je preko Pučinijeve Turandot došla do Mini. Za njenu interpretaciju veliki Mario Del Monako, a za njim i druga slavna imena opere, rekli su da je ona „Djevojka sa Zapada”. Diva je pak sebe, kako nam otkriva, uvijek vidjela, kao Tatjanu. Herojina iz „Evgenija Onjegina”. Ta uloga joj je najdraža. Tatjana joj je ostala na srcu. Objašnjenje nalazi i u činjenici da je pripadala generaciji koja nije odrastala uz televiziju, a u roditeljskom domu nije bilo ni radija.
- Uglavnom smo u školi odgajani na ruskoj literaturi. Tatjana je za mene, djevojku u učiteljskoj školi, bila posebna. Ostavila je neizbrisiv trag. Ta zaljubljena mlada djevojka, koja kasnije odlazi i postaje knjeginja bila je kao san, kao i sve ostale romantične dramske priče. Sjećam se kada sam prvi put išla u Moskvu, u Boljšoj teatar, putovala sam vozom. Bila je zima i sve sam usput zamišljala kako ću negdje uz put da vidim neke od tih heroina Puškinovih ili Tolstojevih... Pa i ja sam kao mlada djevojka došla iz provincije u jedan veliki grad i u njemu izrastala... Eto, sve su to neke neraskiive veze sa Tatjanom, A, i inače moj omiljeni kompozitor je Čajkovski – kaže Radmila Bakočević, koja je iznevši svoju Tatjanu u „Marjanskom teatru” podigla na noge i publiku i kritiku, ali i kolege, pokazavši svu raskoš svog glasa.
U originalnim dokumenitima, kritikama njenih nastupa, a punih je šest velikih kutija u radnoj sobi primadone, čuva se i ono što je osvanulo nakon što je otpjevala „Onjegina”: „Takva Tatjana nije do sada prešla preko ove scene”...
- I nedavno preminula, fenomenalna umjetnica Galina Višnjevska, supruga Rostropoviča, koju sam u Beogradu gledala kao Tatjanu i pitala se zašto uopšte pjevam ovu ulogu i kako ću, nakon ovakve pjevačice, izaći na scenu „Marjanskog teatra”, rekla mi je: „Znate, Radmila, ja nikada nisam dobila ovakvu kritiku” – priča primadona.
Za kraj otkriva da je nastupala po cijelom svijetu, od Metrolitena do Boljšoja...ali da joj je najizazovnija uvijek bila...
- Milanska Skala! Čini mi se da je to, ipak Skala...– kaže Radmila Bakočević.
M.Nj.


Strah od uloge Turandot

Direktoru Skale nije bilo pravo kada je odbila otvoreni ugovor koji je imala nakon „Norme”, jer je smatrao da treba da bude Turandot.
– Nismo ga realizovali, a mene je onda kopkalo zašto – priča Bakočević i prisjeća se da je odbila Abada, zapravo zato što je gledala koleginice, čak i one vrhunske, koje su imale mnogo više dramskog akcenta u glasu, nego ona, pa su se pjevajući Turandot, umarale i vidno im je bilo teško. Pratila je kako ovu ulogu iznose švedska Birigit Nilsen, pa naša Danica Mastilović, analizirala, mislila ima vremena, a ipak ju je kopkala.
- Kada sam se vratila kući probam i vidim da mi Turandot nije problem uopšte i te iste jeseni u Bregencu sam otvorila sezonu na otvorenoj sceni u sred jezera gledajući kako prema meni brodić dovodi prica koji nije pogodio zagonetke i biva mu odrubljena glava. Bez problema sam pjevala tu Turandot – sjeća se primadona.