-PREVEO SA RUSKOG I PRIREDIO:

VOJIN PERUNIČIĆ


Prihvatajući savjet M. G. Saltikova i dva brata Golicinih (Vasilija Vasiljeviča i Ivana Vasiljeviča), Basmanov je prešao na stranu pobjednika. Dana 7. maja cijela pješadija u armiji priznala je Dimitrija za cara. Manji broj oficira i vojnika odbio ke da ga prizna i oni su pobjegli u Moskvu, zajedno sa svojim glavnokomandujućim knezom Ivanom Mihajlovičem Katirevim Rostovskim i boljarem Andrejem Andrejevičem Teljatevskim. Za cara Fjodora je bilo sve izgubljeno.

Dana 3. juna moskovska sirotinja i ostala svjetina uhvatila je Fjodora sa cijelom njegovom porodicom. Nedjelju dana kasnije, kneževi V.V. Golicin i V.M. Masaljski, koje je Dimitrije poslao u Moskvu, uz pomoć plemića Mihaila Molčanova, činovnika po imenu Šelefedinova, i tri vojnika, zadavili su caricu Mariju (majku Fjodorovu). Fjodor je pokušao da se brani, ali je bio ubijen na grozan način. Njegova sestra Ksenija je bila pošteđena na osnovu specijalnog naređenja samozvanca, koju je „carević“ planirao za svoju ljubavnicu.

Patrijarha Jovu su uhvatili za vrijeme bogosluženja u crkvi i poslali ga u najudaljeniji manastir. Članove porodice Godunovih i dvije porodice, koje su njima bile bliske, Saburove i Veljjaminove, takođe su utamničili i poslali na razna mjesta. Semena Nikitoviča Godunova (načelnika tajne Borisove policije) zadavili su u zatvoru.

„Carević“ je 20. juna ušao u Moskvu uz sveopšte veselje i radost naroda. Zvonila su crkvena zvona. Ulice su bile prepunjene narodom, koji je proslavljao pravog cara i klanjali mu se do nogu.

Dana 18. jula, bivša carica Marija (Nagaja), sada monahinja Marfa, zvanično je priznala samozvanca za svoga sina Dimitrija. Ona je, naravno, znala da on nije njen sin, ali, kako je sama kasnije objašnjavala, bojala se da će je ubiti ako odbije da ga prizna za sina. Poslije tri dana Dimitrije je svečano proglašen za cara.

Dimitrije je bio na moskovskom tronu manje od godinu dana. On je bio nadaren, pametan i energičan, ali i lakomislen, zaljubljen i sladostrastan čovjek. Bio je zaljubljen u Marinu, ali nije mogao da odoli iskušenju da osvoji Kseniju Godunovu. Neko vrijeme se bavio njome. O tome je obaviještena Marina i ona je napisala Dimitriju prijeteće pismo. Kseniju su zamonašili i dali joj ime Olga. Dimitrijeva ljubav prema Marini se ponovo rasplamsala, koja ga je na kraju unesrećila i uništila. Naravno, njegov položaj od samog početka vladavine bio je beznadežan i zbog drugih, mnogo ozbiljnih uzroka.

Dimitrije se našao u zamci nespojivih političkih, religioznih i socijalnih interesa, nacionalnih i međunarodnih, koji su podržavali njegov poduhvat. On je izdašno obećavao svima koji su mu pomogli da dođe na presto, i sada kad je stupio na tron, od njega su svi očekivali ispunjavanje obećanja i izvršenje obaveza. Ipak on nije želio da postane oruđe bilo kome od njih. Umjesto toga, pokušavao je da stvori sopstveni politički kurs, zbog čega je morao da manevriše među suprostavljenim stranama s cijelom svojom mogućom sposobnošću. Ali to nije moglo dugo da traje.

U unutrašnjoj politici Dimitrije je nastavljao Borisovu političku liniju, čija se vlast zasnivala na podršci srednje klase ruskog društva, plemstva i njihovih namjesnika. On je bio prinuđen da se bori sa boljarima i vlada uz pomoć Boljarske dume (koju je on preimenovao u Senat, po ugledu na Poljsku), mada je on počeo svoje carovanje čistkama boljarske klase i deportacijom Godunovih i porodica koje su bile povezane s njima. S druge strane, on je pozvao iz progonstva sve boljare koji su se suprostavljali caru Borisu, uključujući i tobožnje rođake Nagaja, Romanove i Bogdana Beljskog.


NASTAVIĆE SE

---