-PREVEO SA RUSKOG I PRIREDIO:

VOJIN PERUNIČIĆ


Bogdan Beljski i Petar Basmanov su postali glavni Dimitrijevi savjetnici. Ništa manji uticaj nijesu imali ni dva njegova sekretara iz Poljske, braća Jan i Stanislav Bučinski. Za Dimitrija je bilo veoma važno da na patrijarškom prestolu ima čovjeka koji mu je naklonjen (Jova su svrgnuli i premjestili još prije Dimitrijevog dolaska u Moskvu). Dosta prilagodljivog i popustljivog čovjeka za mjesto arhiepiskopa našli su u liku rjazanskog Ignjatija, Grka sa Kipra. Njega su brzo proizveli u čin patrijarha. Monaha Filareta (Fjodora Nikitiča Romanova) tada su imenovali za rjazanskog mitropolita.

Okućnice i novčane pomoći za srednje i niže plemstvo (plemićima i djeci boljara) udvostručili su za vojnu službu. Neprivilegovani stalež, uključujući i seljake, koji su pobjegli i kmetove (veliki broj onih koji su se pridružili Dimitrijevoj armiji krajem 1604. i početkom 1605.godine), smijenili su sa vojnih položaja.

Dimitrije je 7. januara 1606.godine potvrdio ukaz cara Borisa od 1597. godine kojim je gazdama dao mnogo šira ovlašćenja u odnosu prema njihovim kmetovima po ugovoru (potčinjenim kmetovima).

1. februara 1606. godine pojavio se drugi ukaz, koji se odnosio na odbjegle seljake, koji su napustili imanja za koja su bili vezani zbog toga što nijesu dobijali nikakvu pomoć od gazda kad su gladovali. Po tom ukazu je vlasnik gubio pravo da ponovo vrati odbjegle seljake ako je prošlo više od pet godina. To je značilo da seljaci koji su izbjegli prije 1601. godine, u većini slučajeva u južne pogranične rejone i koji su se tamo nastanili na boljarskim i plemićkim imanjima, morali su da ostanu kod svojih novih gazda.

Dimitrije je nagradio svoje glavne vojne pristalice u akciji protiv cara Borisa – donske kozake, ali se odrekao njihovih usluga za naredni period i sa sobom je doveo u prestonicu samo mali odred kozaka. Kozačke vojskovođe su očekivale od Dimitrija drugačiji odnos, oni su željeli da igraju aktivnu ulogu u upravljanju zemljom.Zato su terski kozaci, koji nijesu učestvovali u pohodu 1604. godine, istakli svog pretendenta na tron, a pridružili su im se donski kozaci. On se predstavljao kao carević Petar, tobože sin cara Fjodora (takav nije nikada postojao).

Zadržavši se čak nedjelju dana u dobroj školi (u Gošći) i podruživši se sa zapadnoruskim, litvanskim i poljskim visokim plemićima, Dimitrije je shvatio značaj obrazovanja i planirao da pošalje mladiće iz Rusije u inostranstvo da uče na stranim fakultetima (i tu je on opet slijedio politiku cara Borisa).

Na neke njegove podanike i Dimitrijevo ponašanje je ostavljalo povoljan utisak. On je bio narodu dostupan i često je šetao moskovskim ulicama bez pratnje i čuvara i bilo kakve pompe. Međutim, mnogi Rusi, posebno iz visokog društva, kritikovali su ga za slične postupke, koji su protivurječili utvrđenoj moskovskoj tradiciji. Osim toga, sveštenstvo i narod su bili nezadovoljan Dimitrijevim omalovažavanjem i nepoštovanjem Pravoslavne crkve i njenih prava. Bez obzira na to što je u tajnosti čuvao svoj prelazak u katoličanstvo i predstavljao se kao pravoslavac, veoma je rijetko posjećivao crkvena bogosluženja i nije izvršavao svoju dužnost. Njegova naklonost prema strancima, posebno prema Poljacima, i poštovanje koje im je ukazivao nervirali su mnoge Ruse, koji su se osjećali uvrijeđenim.

Dimitrijevi neprijatelji, posebno boljari, vješto su koristili narodno nezadovoljstvo u propagandi protiv njega. Organizujući zavjeru protiv Borisa i pripremajući pojavljivanje samozvanca, oni su vidjeli u Dimitriju sredstvo za svrgavanje Borisa i htjeli su da od njega naprave marionetskog cara, preko kojega bi oni vladali Moskvom. Njih je odmah stiglo razočaranje jer je Dimitrije imao ozbiljne namjere da vlada, ali i dovoljno sposobnosti i životne snage da ostvari svoju želju.


NASTAVIĆE SE

---